Nakon dvomjesečne pauze planinari HPD-a Papuk nastavili su s obilaskom Slavonskog planinarskog puta i to Požeškom gorom, dionicom Baćin Dol – Gračanica – Kapavac – Piljana – Maksimov hrast.
Nedjelja, 13. rujna u 6 sati krećemo prema selu Baćin Dol uz kraće zaustavljanje i jutarnju kavu u Novoj Gradišci. Od crkve u Baćin Dolu zalazimo na šumski put te prvim usponom duljine 800 m stižemo do srednjovjekovne utvrde Gračanica. Utvrda je izgrađena uz nekadašnju granicu s Turskim Carstvom.
S njenog se vrha vidi Bosna i zbog toga je služila kao signalna ispostava. Uvrštena je u državni program zaštite i očuvanja kulturnih dobara te su na njoj 2009. godine započeti vidljivi konzervatorski radovi. Nakon razgledanja utvrde, zajedničkog fotografiranja i prve kraće pauze nastavljamo dalje prema vrhu Kapavcu (618 m), najvišem vrhu Požeške gore.
Od Kapavca šumskim putom stižemo do zaraslog dijela staze te se probijamo kroz gusto šipražje i debelo slavonsko blato. Spuštamo se do makadamske ceste i započinjemo kilometar i pol dug, ali strm uspon prema Maksimovom hrastu (614 m) koji je nazvan po hajduku Maksimu Bojaniću.
Malo po malo svladavamo uspon koji testira našu izdržljivost, pluća, noge i ramena, poneke navodi da se upitaju što je meni ovo trebalo 😊 i stižemo do vrha. No na vrhu ni Maksima ni hrasta. Dočekala nas je zidana geodetska piramida na kojoj je utisnut trokutasti žig HPO-a i telekomunikacijski odašiljač. Zasluženo žig premazujemo tintom i utiskujemo ga u dnevnike.
Odmaramo noge i sladimo se namirnicom čiju su vrijednost znali itekako cijeniti stari Grci i Rimljani – plodovima divlje kruške čija stabla okružuju vrh. Zaglušujuće brujanje najavljuje dolazak ekipe sportskih motociklista koji na svoj način uživaju vozeći se šumskim stazama. Kratko se zaustavljaju, pozdravljaju nas i odlaze, a mi započinjemo spust prema selu Vladisovu.
Najmlađa planinarka, desetogodišnja Rahela posebno će pamtiti spust s Požeške gore. Bez gojzerica je 4 kilometra hodala u trima čarapama, a na kamenitim je dijelovima uživala na očevim leđima. Na ovoj je dionici (dosad najzahtjevnijoj) bilo svega: krvavih žuljeva, blata, trnja, znoja, ali i dobrog raspoloženja i smijeha koji se zvonko orio šumom.
Nakon više od osam sati hoda i 22 km stigli smo u selo Vladisovo i kao nikad prije razveselili se našem prijevozu. U povratku se zaustavljamo u istom kafiću i krijepimo čajem, kavom, sokom ili čudotvornim napitkom od hmelja. I zamislite, nije nam dosta – pao je dogovor za sljedeću dionicu SPP-a.
tekst: Tanja Kolar Janković
