Vikend iza nas 19 planinara HPD-a Papuk, pod vodstvom vodiča Mare, Kristijana i Javora proveli ga u bajkovitom Gorskom kotaru.
Naša avantura započela je subotnjim buđenjem u „sitne“ sate i okupljanjem na parkiralištu ispred zgrade Županije te polaskom prema tzv. 13. kilometru na cesti Mrkopalj-Jasenak. Na putu nas je dočekala Matić poljana urešena dugim redom monumentalnih kamenih stupova (Spomenik “26 smrznutih partizana”). Kao i većina drugih prije nas nismo mogli odoljet, a da ne stanemo i ne fotografiramo taj prizor. Oko 10.15 stižemo na 13. kilometar gdje je početna točka planiranih staza.
Nakon spremanja, dogovora i zajedničkog fotografiranja Javor, Vanja, Filip i Robert odlaze prema Bijelim stijenama te nastavljaju dalje Vihoraškim putom, dok ostatak ekipe kreće prema zapadnoj skupini Samarskih stijena. Prvi cilj nam je uspon na vrh Samarskih stijena (1302 mnv) do kojeg je vodio kratak, ali strm uspon. Na vrhu je uslijedilo neizostavno fotografiranje i stavljanje žiga u Obilaznicu.
S vrha Samarskih slijedi spust, a zatim opet uspon (takva je cijela staza, malo spusta pa opet uspon) prema vrhu Stepenica. Sam uspon na vrh Stepenica ima zahtjevnih elemenata, no ekipa je pokazala da je spremna i na to te je uskoro većina bila na vrhu. S vrha se pružaju prekrasni pogledi na sve strane, jednostavno pogled oduzima dah. No, trebalo se i spustiti sa Stepenica te krenuti dalje, no znamo da je spust uvijek teži te su tu malo u pomoć priskočili naši “dečki”. Nakon Stepenice krećemo prema Piramidi, još jednom od prekrasnih stjenovitih oblika,na koji se također popela većina.
Nakon Piramide krećemo prema Velikom kanjonu, naravno uz usputno penjanje i na Vidikovac. Veliki kanjon je prekrasan, visoke stijene, uski prolazi, razni oblici. Nije bez razloga osjećaj u našim očima na prvi pogled tako bajkovit.
Veliki labirint kamenih skulptura nesvakidašnjih oblika i ponikava obraslih miješanom šumom smreke i jele zaslužni su što su Samarske stijene proglašene prirodnim rezervatom. Na pojedinim predjelima još se zadržava i snijeg. Tako da smo preostale hrpice snijega iskoristili za grudanje. Pred kraj kružne staze odlazimo do Ratkovog skloništa, jednog od najoriginalnijih planinarskih objekata, sagrađenog u polušpilji, gdje uživamo, fotografiramo i upisujemo se u upisnu knjigu te čekamo ekipu koja dolazi s Vihoraškog puta. Bila je ovo staza koja je zahtijevala dobru kondiciju, spretnost, koncentraciju, ali i staza koja će se pamtiti i koju vjerujem da želimo ponovno posjetiti.
Spuštamo se na našu početnu točku te krećemo prema Ogulinu gdje se smještamo u apartmane.
Uslijedila je večera i uživanje u gastronomiji ovog kraja te druženje. Čašica razgovora odužila se do ponoći ili koji sat duže u apartmanima.
Nedjelja je bila rezervirana za posjet Zavičajnom muzeju i za uspon na Klek. Dali smo si malo oduška, duže smo spavali te nakon kave i doručaka krenuli smo u posjet Zavičajnom muzeju. Tamo se može vidjeti puno zanimljivih stvari,a nama su svakako bile najzanimljivije priče i predmeti iz povijesti planinarstva. U blizini muzeja nalazi se Đulin ponor kojeg smo također obišli.
Oko 12 h dolazimo do mjesta Bjelsko te krećemo na Klek. Sparina je u zraku, sunce prži, a pred nama samo uspon, uspon, a mi kao da smo svu svoju energiju potrošili dan ranije, ali ne odustajemo, mi to možemo. Planinarski dom Klek nalazi se na 1000 mnv, do njega dolazimo za nešto više od sat vremena. Kratak odmor kod doma te odlazimo do vrha Kleka. Do njega vodi kratka zanimljiva staza. Klek je istaknuta planina na rubu Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Jedna je od najatraktivnijih i najpopularnijih planinskih odredišta u Hrvatskoj. Ima oblik 3-4 km dugog hrpta strmih strana, na čijem vrhu je 200 metara visoka stjenovita glava. Prema narodnoj predaji, vrh Kleka je okupljalište vještica u olujnim noćima pa su one postale svojevrstan simbol Kleka i Ogulina. Klekova stijena ispod vrha bila je prva škola hrvatskih alpinista, a Klek se naziva kolijevkom hrvatskog planinarstva. Ekipu koja je bila malo sporija na usponu do Kleka dočekao je poskok koji je im je čak i pozirao kako bismo ga i mi ostali mogli vidjeti bar na fotkama (nije baš da sam željela, al ok). Prije povratka kuci, otišli smo na zasluženi ručak. Na kraju mogu samo zahvaliti ekipi na sudjelovanju i super atmosferi te Kristijanu i Javoru na pomoći kod vođenja.
Tekst Mara Vidović i Kristijan Paljar
