Nacionalni park Paklenica od 29. travnja do 1. svibnja 2023. godine
Drag kolega vodič, ali i prijatelj, na mom je prvom „hodanju“ po Paklenici probudio iskru koja se pretvorila u požar i zagolicala mi maštu kako ću jednom i ja kolegama i planinarima pokazivati ljepote u kojima sam i sâm uživao. Stiglo je i moje vrijeme. Krajem 2022. godine odlučio sam voditi ljude u Nacionalni park Paklenicu. Ruku na srce zahtjevnost staze, ali i planinarsko iskustvo uz kondiciju, bilo mi je u podsvijesti u organizaciji ovog izleta. Polako nam se približavao travanj i eto, to je to…Tu smo! Tjedan dana prije našeg puta vremenski uvjeti izgledali su kao da ćemo morati otkazati izlet. Kolegica Ana Tomac i moja malenkost bili smo pod pritiskom i s hrpom upitnika u glavi oko svega. Što ako ili ako ipak? Ok, stigao je i taj dan – subota u 7 h polazimo autobusom. Osim autobusom, okupljali smo se automobilima ili pak „kupili“ ljude na dogovorenim mjestima. Bilo je zanimljivo. Usputna stajanja na autoputu, telefonsko naručivanje i neplanirana kupovina kruha u Gospiću- hvala obitelji Kolar.
Oko 13 h stižemo na naše odredište. Pogled ekipe na vrhove kanjona Paklenice govorio je…Mi idemo tamo! Misliš, zbilja idemo tamo?! Osjećaj mi je poznat! Kupnja ulaznica za Nacionalni park Paklenicu, divljenje ali i šok brojem slobodnih penjača i planinara. Uživanje u vizurama kanjona Velike Paklenice uz usputna stajanja pokraj izvora, fotografiranje… i stigli smo. Kratak odmor kod Planinarskog doma Paklenica na 480 metara nadmorske visine. Obilaznice i žig su neizostavni. Još malo pa smo stigli do našeg cilja, Ramića dvora. Nakon cca 7 km hoda stižemo. Domaćin je, kao i uvijek, dobro raspoložen. Pod obavezno je nazdravljanje rakijom. A nama nije teško palo. Smještamo teške ruksake u sobe i večeramo. Gulaš ili kako bih rekao, nešto toplo na žlicu. Boćanje, uživanje u razgovoru, ali i pivu do večeri. Prije spavanja ekipi sam objasnio što sutra planiramo obići i kakav nas dan očekuje.
Nedjeljno buđenje u 6 h, doručak i polazak na stazu u 7 h. Pred nama je težak dan. Jedan dio ekipe ostao je kod Ramića dvora i uživao u odmoru. No nisu samo odmarali. Pomagali su Ramićima, ali i obilazili jedan dio staze do Vaganskog vrha te zaseok Sklopine. Ekipa od 20 planinara krenula je na stazu. Ana Tomac, Tanja Kolar Janković i moja malenkost dogovorili smo se oko staze na koju idemo. Čeka nas uspon, uspon i još malo uspona. Hodanje uz potok Velike Paklenice, zelenilo šume bukve, plavetnilo neba ali i sunce koje se probijalo u nama je budilo želju za pogledima na more s visina planine. Usputna stajanja za „uhvatiti“ dah, ali i vodu kraća su i češća. Kod Planinarskog skloništa Ivine vodice, na 1250 metara nadmorske visine, dočekala nas je gužva i bilo nam je drago vidjeti da nismo samo mi odlučili nedjelju provesti u divljini. Opskrbljujemo se vodom iz bunara na Ivinim vodicama i nastavljamo dalje prema Planinarskom skloništu Vlaški grad na 1280 metara nadmorske visine. Imali smo uspona, ali i spustova. Trajaloooo jeee, ali uspjeli smo! Odmaramo i uživamo u pogledu na Velebitski kanal. Pred nama je vrh Vlaški grad koji se nalazi na 1383 metara nadmorske visine. Od planinarskog skloništa do vrha treba nam oko pola sata. Uspon nije bio prezahtjevan. Bura nam je na mahove pokazala svoju moć. S vrha Vlaškog grada pogled puca na Sveto brdo. Ekipa je u šoku gledala kamo idemo. Ali eto, možemo mi to! Nakon spusta s Vlaškog grada uspinjemo, uspinjemo i uspinjemo se prema Svetom brdu. Iznad 1500 metara nadmorske visine još na mjestima hodamo po snijegu. Tanja i Ana potegnule su za sve. Hvala ekipa!
Nakon Svetog brda vraćamo se preko Planinarskog skloništa Vlaški grad i Ivinih vodica do Ramića dvora. U nedjelju smo ishodali oko 2000 metara uspona i cca 25 km hoda. U Ramića dvore dolazimo kasno poslijepodne. Naglavne lampe dobro su nam došle kao i večer kakvu samo obitelj Ramića zna napraviti. Roštilj, đuveč, pivo i rođendanska torta. Vesnica nam je zakoračila u jednu godinu više tako da smo proslavili i rođendan. Bili smo umorni za duže lumpovanje i do ponoći već smo svi debelo spavali. Ponedjeljak u 7 h ustajemo. Doručak, kava i kupnja suvenira kod Ramića. Komentirali smo kako su nam ruksaci još teži. Pitam se zašto?!
Pakiranje stvari i polazak od Ramića u 9 h. Usputna zaustavljanja zbog fotografiranja neizostavna su. Josip nas je u 12 h čekao na parkiralištu na ulasku u Nacionalni park. Uz usputna stajanja na autoputu u Viroviticu stižemo oko 19 h.
Hvala svima na planinarskom duhu zajedništva, kolegijalnosti i planinarskoj etici.
Velika zahvala kolegici vodiču Ani Tomac i pripravnicama Tanji Kolar Janković i Kristini Zdjelar.
Velika hvala svima, bili ste divni!
Drago mi je što sam vam mogao pokazati jedan mali dio u kojem sam i ja imao priliku uživati.
Do idućeg puta na vrhove Paklenice budite mi zdravi i svjesni da ste sami sebi dokazali da možete i naizgled nemoguće.
Tekst – Kristijan Paljar.
