(30.9. do 2.10. 2022.)
Već nekoliko godina unazad (od 2017.) redovito organiziram višednevne planinarske ture po jadranskim otocima. Za te ture uvijek postoji veliki interes i one su mi veliki izazov u organizaciji. Odredišta biram po planinarskom kriteriju, tj. po postojanosti i zanimljivosti planinarskih staza.
Ovaj puta smo krenuli na otok Brač. Bilo je to u noćnim (ili ranojutarnjim) satima. Svi kod autobusa već prije 3 sata, osim Barbare koja nas je čekala u Pitomači. Nedostatak komfora u busu nas nije smetao, uglavnom stoga što je vozač Mario bio ljubazan, profesionalan i suradljiv, pa je vožnja bila ugodna i sigurna.
Na prijevoj Malačka smo stigli u kasnim prijepodnevnim satima, obišli domove Malačku i Česminu. Hodali smo laganom, odlično markiranom stazom, velikim dijelom vođenoj po hrptu. Velikim dijelom pružali su se otvoreni vidici na Kaštele, Split i otoke. Do vrha nam je trebalo malo više od sat vremena. Sveti Ivan Biranj je najviši vrh zapadnog Kozjaka, na vrhu je kapela sv. Ivana, koji je zaštitnik Kaštel Lukšića, koji smo mogli lijepo vidjeti s vrha.
Prije trajekta imali smo dovoljno vremena za kavu ili sladoled na najvažnijem i najpopularnijem splitskom prostoru – Rivi. Oni brži i nadobudniji (možda najmanje umorni) stigli su obići i Dioklecijanovu palaču.
Vožnja trajektom je bila ugodna pa smo u 17.15 sati iz Supetra krenuli preko otoka do Bola, jedne od najljepših i najpopularnijih turističkih odredišta na Jadranu.
Smještamo se u apartmane. Zadovoljni smo smještajem, domaćini su ljubazni i korektni. Iako umorni, većina nas se odlučuje na večernju šetnju, nabavu namirnica i druženje na terasama.
U subotu u jutro u 8.15 svi smo u autobusu i vozimo se do sela Murvice gdje nas čeka Zoran Kojdić, vodič i čuvar ključa Zmajeve spilje. Zoran nas uvodi u avanturu posjete Zmajevoj spilji već u Murvicama, gdje priču koju će kasnije ispričati stavlja u povijesni kontekst sela. Uspinjemo se na 307 metara nadmorske visine, putem slušajući zanimljive vodičeve priče. Spilja je poznata i pod nazivom Dragonjina spilja, a svojom veličinom, okolnim krajolikom, te posebno klesanim reljefima u svojoj unutrašnjosti uistinu je privukla našu pažnju. Ona je spomenik pećinskog samostanskog života svećenika iz 15. st. Zoran nas upućuje na međusobno izmirene dvije odvojene tradicije – kršćansku i pogansku. Pretpostavlja se da su oni kasnije osnovali Pustinju Blace.
Zoran zanimljivo, znalački i zarazno priča svoju priču i s lakoćom prenosi svoje oduševljenje na nas. Slušam ga po treći puta i nije mi dosadno. Svejedno se pitam kako može već dvadesetak godina, gotovo svakodnevno, s istom zanesenošću i energijom pričati istu priču. Svakako nije bez razloga 2016. proglašen najboljim turističkim vodičem Hrvatske. Oko 13.30 spuštamo se u Murvice. Okupljamo se u busu i odlučujemo se iskrcati na Zlatnom ratu i pješke krenuti prema Bolu i apartmanima. Rajska plaža Zlatni rat jedna je od najljepših šljunčanih plaža na Jadranu. Zanimljivo je da vršak te glasovite plaže stalno mijenja oblik i postaje sve duži uslijed utjecaja valova i morskih struja. Zadržavamo se duže na čuvenom rtu jer je ovako, bez velike turističke gužve, još ljepši. Kao svi tipični Slavonci odmah kvasimo noge u moru. Žurimo se prelijepom dvokilometarskom šetnicom do centra kako bismo stigli ručati i u 16 sati se ukrcati bus.
Busom nastavljamo vožnju prema Škripu, koji se nalazi na drugoj strani otoka. Škrip je najstarije i najautentičnije naselje na Braču. Danas broji nešto manje od 200 stanovnika. Ovdje se od 1979. nalazi i Muzej otoka Brača, smješten u Radojkovića kuli, koja je sagrađena na temeljima rimskog mauzoleja. U samom muzeju vidjeli smo brojne rimske nadgrobne spomenike, žrtvenike, reljefe, kao i predmete iz novije povijesti, poput škrinja, slika, odjeće, nakita, alata ili namještaja.
Nakon Škripa vozimo se do Vidove gore, najvišeg vrha na jadranskim otocima (778 m). Budući da je to i KT HPO, “lupamo“ žigove, a zatim uživamo i fascinantnom pogledu na Bol ispod nas, te na otok Hvar. Čarolija je bila utoliko veća što smo s vrha promatrali zalazak sunca.
Navečer se družimo s mojim prijateljem i kolegom iz škole za vodiče, Milanom, koji nas je udomio u svom masliniku iznad Bola. Niti jedne kobasice koje sam jela nisu mi bile toliko slatke, kao te – pečene na vatri od maslinovih grančica.
U nedjelju u jutro nastavljamo druženje s domaćim planinarskim vodičem Milanom koji nas je odvezao svojim brodom do uvale Blace. Od uvela smo krenuli prema Pustinji Blace. Bili smo izuzetno brzi jer smo željeli imati što više vremena za kupanje. Iako smo došli istovremeno kada i zaposlenici, morali smo čekati pola sata da nas puste u muzej. Saznali smo da je pustinja dobila naziv po pustinjacima a ne po zemljopisnom određenju riječi. Pustinju su osnovali poljički svećenici koji su u 16 st. bježali pred Turcima. Začetak samostana bila je kamenjem pregrađena stijena, prvo sklonište svećenika. Uz strmu su liticu vrijedni pustinjaci dozidali crkvu, samostan i gospodarske zgrade. Radom i požrtvovnošću stekli su velike posjede, zemljišta, trgovačke brodove, knjižnicu, tiskaru. Moram priznati da je mene najviše impresionirala vrijedna astronomska zbirka posljednjeg pustinjaka don Nikole Miličevića koji je umro 1963. od kada je samostan prestao postojati kao takav.
Povratak do uvale bio je više nego brzinski, a onda je uslijedilo kupanje, ronjenje, spuštanje niz tobogan s broda. Vrijeme do polaska u Bol je jako brzo prošlo. Opraštamo se s Milanom i dogovaramo ponovni posjet, koji će trajati bar 5 dana, pa makar spavali u šatorima kod njega u masliniku.
Umorni i radosni oko jedan sat u jutro stigosmo u Viroviticu, ne brinući previše što je već započeo prvi radni dan u tjednu.
Moram priznati da mi je ovo bila jedna od najlakših realizacija otočkih tura, zahvaljujući pomoći predsjednika Maria, vozača Maria i kolege vodiča Kikija, te cijele ekipe koja je bila izuzetno suradljiva, korektna, dobronamjerna, tolerantna, podržavajuća – kako prema meni, tako jednih prema drugima.
Hvala svim akterima ove lijepe planinarske priče.
Ana Tomac, vodič
