NP Paklenica 24.-27.09.2019. godine.
Nije nam dugo trebalo da se ponovno uputimo prema Velebitu. NP Paklenici.
Sam pomisao kako ćemo se uspinjati i biti na najvišim vrhovima Velebita u nama je pobuđivao nestrpljivost i još veću volju i želju da što prije planiramo što i kako. Naš planirani put tijekom ponedjeljka poremetilo je vrijeme. Kako je, tako je. Ne možemo utjecati na to. Ali se možemo pripremiti i biti spremni na iznenađenja koje vrijeme i vremenske prilike ili neprilike mogu donijeti. Ok, stigao je i taj dan. Nakon kiše dolazi sunce :).
Tmurni, teški kišni oblaci tijekom utorka su napustili Velebit. Paralelno s našim ustrajanjem i putovanjem prema NP Paklenici. Sunce se polako probijalo kroz tmurne, teške kišne oblake. Ekipa avanturista sastojala se od jedne dame i tri „kršna“ momka. Ivona, Jasmin, Ivan i moja malenkost, to je ta ekipa avanturista. Nije nam bilo lagano paziti na težinu koju ćemo nositi u ruksacima. Ipak se radi o avanturu u NP Paklenicu od četiri dana.
1. dan 24.09.2019. godine.
Nacionalni park Paklenica na prvi pogled nas je očarao. Nakon što smo prošli tunel Sveti Rok. S prolaskom pogoršanja vremena zapuhala je bura. Iznad Velebita su se formirali oblaci zvani kape, koji se formiraju na vrhovima obalnih planinskih lanaca, a osobito na Velebitu. Rub donje mase tih oblaka, zvanih brvina, jest horizontalan i jasno omeđen. S vremena na vrijeme otkidaju se s brvine raščihani oblaci, koji se nakon nekog vremena rasprše i nestaju. Tako je i bilo. Nismo dugo čekali da nam se rasprše oblaci na vršnim dijelovima Velebita.
Prvi dan smo naš put završili u Ramića dvorima, gdje smo se odmorili, ručali i noćili.
Domaćin Marijo Ramić fino nas je ugostio. Nismo se najavili, niti rezervirali smještaj. Ali to nije bio problem. Hvala ti Ramiću. Uživali smo u pogledu na NP Paklenicu dok nas je sunce fino grijalo. Ukupan dojam upotpunjivalo je pivo s kojim smo se počastili nakon uspinjana do Ramića dvora.
2. dan 25.09.2019. godine.
Dobro jutro ekipa. Jedva smo čekali da naša avantura na K3 može započeti. Ustajanje u sitne jutarnje sate. Ispijanje kave i doručak. Polazimo iz Ramića dvora preko Lipom stazom „Lipa staza, je baš“ do Vaganskog vrha. Najvišeg vrha Velebita. Od Vaganskog vrha put nastavljamo vršnim dijelovima južnog Velebita do planinarskog sklonište Ivine vodice. Malo zanimljivosti za one koji nisu znali. Vaganski vrh je visine 1757 metara nadmorske visine je najviši vrh Velebita. Nalazi se na jugoistočnom kraku planine, i pripada u vrhunce Južnog Velebita, pokraj vrhova Badanj (1638 m), Malovan (1709 m) i Sveto brdo (1752 m). Okolica vrha izgleda kao jedna visoravan, pokrivena travom.
Pogled s vrha puca prema Lici dok je pogled prema moru nešto slabiji zbog visoravni na morskoj strani Velebita. Prilazi do Vaganskog vrha su s morske strane preko Velikog Rujna i iz kanjona Paklenice a, s kopnene strane nastavkom hrpta Velebita (iz pravca sjeverozapada), od Visočice ili s ličke strane iz mjesta Medak. Vaganski vrh također je KT HPO.
Sam uspon od Ramića dvora, Lipom stazom… Hmmm. Ako se Lipa može nazvati.
Ekipa će razumjeti. Naime zamislite si oko 1,5 km uspinjana po sipru. Kako sam ja rekao „tri koraka naprijed, jedan korak unatrag“. Nije bilo jednostavno hodati i uspinjati se po sipru s 16 kg tereta u ruksaku. Polako sam imao razgovore sam sa sobom. Kada smo stigli na vrh Velebita ili K3 kako smo ga nazvali ili treći vrh Hrvatske, zaboravili smo sve.
Fotografiranje i uživanje u pogledu. Naravno za potpun doživljaja i uživanje pobrinuo se Jasmin koji je skuhao kavu na najvišem vrhu Velebita. Nije da se ovako nešto radi često.
Oblaci su se polako gomilali, jugo je jačalo. Polako nam se je približavalo novo pogoršanje vremena. Znali smo što nas očekuje pa smo ubrzano s Vaganskog vrha krenuli do planinarskog skloništa Ivine vodice. Planinarsko sklonište Ivine vodice . Nalaze se na 1250 metara nadmorske visine. Zidana je prizemnica s jednom prostorijom i drvenim tavanom. U blizini kuće je cisterna s pitkom vodom. Svojim položajem na pola puta između Paklenice i Svetog brda te pogodnim smještajem uz vodu i šumu sklonište služi kao pogodno mjesto za predah, opskrbu vodom ili noćenje pri usponu na najviše velebitske vrhove. Za noćenje treba ponijeti podložak i vreću za spavanje. Kiša i jak na udare olujan vjetar nas je „stigao“ pola sata prije našeg dolaska u planinarsko sklonište Ivine vodice. Napokon smo stigli. Mrak se polako spuštao, kiša i vjetar su jačali a temperatura zraka se spuštala. Šok na našim licima izazvala je zamućena voda u bunaru u blizini planinarskog skloništa. Imali smo mi dosta vode, ali smo računali na bunar. Smiri se kiki, rekao sam. Pa skupljajmo kišnicu. Kiše će biti dosta. Prokuhamo kišnicu i eto… Večerali smo, a za večeru se pobrinuo naš kuhar Jasmin, i razglabanje o planu puta za sutra. Za potpuni doživljaj da se nalazimo na planini pobrinulo se grmljavinsko nevrijeme. Udaralo je sa svih strana. Imali smo osjećaj kao da netko u blizini detonira nešto. Udarci gromova u kamen tko nije čuo, trebao bi. Nismo se baš naspavali, a na novu etapu naše avanture moramo krenuti tijekom jutra. Kiša je fino natopili teren, ali i napunila posude. Prokuhali smo kišnicu i skuhali jutarnju kavicu. Drugačiji, finiji okus kave rekao bi…
3. dan 26.09.2019. godine.
Kiša koja je pada tijekom noći tijekom jutra je prestala. A nebesko plavetnilo polako je prevladavalo na nebu. Od planinarskog skloništa Ivinih vodica hodamo do planinarskog skloništa Vlaški grad gdje smo se opskrbili vodom iz izvora. Imali smo osjećaj kao da smo nakon pustinje stigli u oazu. Veselje na našim licima kada smo ugledali vodu koja šiklja iz izvora. Ne može se riječima opisati to. Ručali smo u planinarskom skloništu Vlaški grad. Planinarsko sklonište Vlaški grad nalazi se na 1280 metara nadmorske visine. Nalazi se na malenom sedlu ispod vrha Vlaškoga grada. To je skladno i lijepo sklonište od kamena i drva koje su na mjestu prijašnjeg manjeg skloništa podigli članovi PD-a Paklenica. Sklonište je pogodno uporište za uspone na Sveto brdo. Nadomak skloništa je izvor. Za noćenje treba ponijeti podložak i vreću za spavanje. Sklonište je „friško“ obnovljeno. Pogled na NP Paklenicu oduzima dah.
Nakon ručka, odmora i rakije dobrodošlice idemo dalje. Naš sljedeći cilj bio je vrh Vlaški grad. Vrh Vlaški grad je istaknut stjenovit vrh iznad Male Paklenice i jedan od najslikovitijih vidikovaca na području cijelog NP-a Paklenica. 1383 metara nadmorske visine Sa svih strana je vrlo strm, a prepoznatljiv je po kamenitom vršnom dijelu koji strši iznad šume. U šumarku nadomak sedla pod vrhom nalazi se planinarsko sklonište Vlaški grad. KT HPO. Nakon što smo se uspeli na Vlaški grad put smo nastavili do K4 Sveto brdo je naš cilj.
Sveto brdo je najmarkantniji vrh Velebita i posljednji visoki vrh u nizu vrhova nad Paklenicom. Po visini je drugi velebitski vrh 1751 metara nadmorske visine. Samo 6 metara je niži od Vaganskog vrha. Na samome vrhu stoji velik metalni križ i ploča na kojoj je ispisano deset Božjih zapovijedi. KT HPO. Oblaci su nam kvarili pogled. No nije sve tako sivo. Sve je izgledalo mistično i nestvarno. Ja sam i ovog puta kao i prije godinu dana ostao oduševljen pogledom i uživao svake minute koju sam proveo na Svetom brdu. Jednostavno postoji neka energija tamo gore. Nakon uživanja i odmora slijedio je naš povrataksa Svetog brda, preko planinarskog skloništa Vlaški grad do planinarskog skloništa Ivine vodice. Gdje smo neplanski proveli još jednu noć. Zašto neplanski?
Prvi put smo u prirodi čuli na maloj udaljenosti glasanje ili bolje rečeno rikanje medvjeda. Mrak se polako spuštao. Jednostavno nismo mogli stići do planinarskog doma Paklenica prije totalnog mraka. Pa smo odlučili prenoćiti još jednu noć u planinarskom sklonišnu Ivine vodice. Jasmin nas je ponovno nahranio. Nakon glasanja medvjeda, pred jutro se fino čula rika jelena.
4. dan 27.09.2019. godine.
Buđenje… Iscrpljeni nakon napornog dana ranije i neprospavane noći ustajemo. Doručkujemo posljednje zalihe hrane koju imamo, i koju smo udruženim snagama podijelili. Spremamo ruksake i krećemo. Od Ivinih vodica krenuli smo do planinarskog doma Paklenica. Ljepota potoka Paklenica uz koji smo hodali paralelno s planinarskom stazom ostavljao nas je bez daha. Nije nam dugo trebalo da stignemo do planinarskog doma Paklenica gdje smo odmorili. Ručak, Coca-Cola, pivo, kava i punjene baterija za mobitele. Ivan je odučio da želi obići još i vrh Anića kuk. Anića kuk je najveća stijena na Velebitu i najznamenitija stijena u Hrvatskoj. Nalazi se na 712 metara nadmorske visine. Stijena je viša od 300 metara. KT HPO.
Ivona, Jasmin i ja polako smo se spuštali do suvenirnice NP Paklenice gdje smo se sastali s Ivanom. Obavili smo kupnju, odmorili i polako završili našu avanturu. NP Paklenice opravdao je naša očekivanja. Jedno je sigurno. Vidimo se opet..
Tekst i foto: Kristijan Paljar