I dok članovi HPD „Papuk“ Virovitica sa nestrpljenjem očekuju novi Plan izleta za 2019. godinu i da u novoj godini posjećuju nove vrhove, ali i posjete one, dobro im već poznate, uvijek ima i onih naših aktivnih članova koji se „u tren oka“ dogovore kako bi idealno bilo ove zimske, snijegom pokrivene, dane iskoristiti u obilasku slavonske planine čije ime nosi i samo virovitičko planinarsko društvo. Tako nam je i ovaj bijeli vikend bio dosta aktivan, i to na način da su se planinari u par grupica okupljali i krenuli put Papuka. Neki od njih su nam se javili tekstom i fotografijama pa odmah šaljemo pozive i ostalim članovima, ma gdje god bili ovaj vikend ovih blagdanskih, zadnjih dana, godine 2018., da nam se jave makar fotografijom ili dvije čak.
Jedan običan utorak je jedna pozitivno neobična ekipa planinara odlučila obići Park prirode Papuk:
„Svoji na svome. Papuk nas zove, a mi moramo jednostavno poći. Nama nisu potrebni razlozi za planinarenje i uživanje u neotkrivenim ljepotama Papuka. Tijekom utorka smo „jednostavno“ napustili gužvu, vrevu i ludilo u Virovitici i zapustili se na psihofizički odmor na Papuk. Naše Božićno planinarenje. Automobil smo ostavili na Jankovcu (475 m nadmorske visine). Kamo ćemo…. Jednostavno, idemo na drugi po visini vrh Papuka. Ivačka glava (913 m). Niske oblake i maglu smo ostavili iza sebe. Na visini od 650 m nadmorske visine „izašli“ smo iz tmurnog i sivog ambijenata. I, eto nam sunca komentirali smo. Ali nas to nije iznenadilo. Kiki je s nama. Kod Anđine barake smo malo predahnuli prije finalnog uspona na Ivačku glavu.
Temperatura zraka se držala negativnih brojki od -4°C na Jankovcu, do -1°C na osunčanoj Ivačkoj glavi. Koliko je snijega bilo? Nije ga bilo pola metra kako smo mislili. Na Jankovcu sam izmjerio 19 cm. Kod Anđine barake 25 cm. A na Ivačkoj glavi oko 35 cm. Prava zimska čarolija obilježila je današnji Božićni planinarski uspon na Ivačku glavu. Kontrasti, boje, inje,snijeg i minusi, prava zimska idila. Društvo na nivou. Ivan, Jasmin, Dinko imoja malenkost. Koliko smo hodali… Put je trajao oko 05:40 h.
Kilometraža oko 15 km. Hodanje po snijegu nije isto kao i bez snijega. Tako da . Umorni od uspona i spusta na Jankovcu smo pojeli grah i uživali. Da puno ne pišem, uživajte u fotografijama.
Vidimo se uskoro Parku prirode Papuk.“
Tekst i fotografije Kristijan P.
Javili su nam se i iz oblaka, snijegom nošenim još dva naša planinara, koji nisu povjerovali našem čitaču vremenu da na Crnom vrhu Papuka ima snijega, pa su ga odlučili posjetiti u subotu koja je iza nas.
„Krenusmo u 06:45 Tomo i ja, lopata je bila spremna i svjetiljka ručna. Dolazimo u Đulovac, ostavljamo auto kod crkve, pa započinjemo snježnu, za mene, avanturu,cestom preko Puklice prema Crnom vrhu. I naravno, zašto bi mi išli označenim putem kad bi Tomo baš istražio jedan na karti zanimljiv put, a ja naravno za njim. Put prema gore je bio odličan, snijeg je lagano padao, u trenutku smo imali osjećaj da smo negdje u Gorskom kotaru (Tomo je spominjao Kanadu, čak i Aljasku…previše svježeg zraka. Naravno da sam štapove negdje “posijao” još doma i spominjao sam sve na putu prema gore.
Došli smo i do skloništa nakon oko 4 sata penjanja prteći snijeg u prosjeku oko 22,56 cm…ne mogu sad točno izračunati. Sretni što ćemo konačno skinuti sa sebe mokro, malo se ugrijati, obući suho i natrag do Đulovca, kadli….nema “kvake” na vratim skloništa koje je zaključano….pomislimo…nakon 12 minuta pokušaja ulaska, bezuspješnog, Tomo se sjeti da postoji i jedna vrata sa druge strane….pogađate dobro…ta su bila otvorena. Drva nije bilo, ali je bilo svijeća na kojima smo grijali svako po 4 prsta jer smo”šparali” svijeće. Obaveza nam je bila, čak smo zbog toga i išli na ovaj put, izmjeriti visinu snijega za našeg meterolopata Kikija.
Kad smo mu ga izmjerili i propisno se pofotkali, krenuli smo natrag dolje. Odličan osjećaj trčati niz padine kroz 25 cm snijega. I da skratim, stigli do auta u Đulovcu, sveukupno nakon 8:45 sati i 18 km provedenih na snijegu, kaže Orux.”
Tekst i fotografije Mario R. i Tomislav K.
