Proteklog produženog vikenda realiziran je najveći izlet iz Godišnjeg plana  društvenih izleta HPD „Papuk“ – planinarska tura „Zapadni Kozjak – otok Brač“.

Autobus s 35 planinara i planinarki zaputio se u petak, 5. listopada u 3 sata na put prema jugu, točnije prijevoju Malačka iznad Kaštel Staroga. Tamo je započeo njihov uspon na najviši vrh Zapadnog Kozjaka – Sveti Ivan Biranj. Taj vrh je visok 631 m i kontrolna je točka Hrvatske planinarske obilaznice.  Na njemu je   kapela sv. Ivana koji se slavi kao zaštitnik Kaštel Lukšića. Uspon s prijevoja Malačka na vrh Sv. Ivan Biranj atraktivna je i jednostavna planinarska šetnja.  Put prema vrhu počinje kod planinarske kuće Česmina desno od prijevoja. Planinarska staza stalno pruža odlične vidike prema Kaštelima i srednjodalmatinskim otocima. S vrha se pruža prekrasan pogled na Kaštelanski zaljev, Split i okolne otoke.

Prije ukrcaja na trajekt za Brač bilo je dovoljno vremena za kavu i sladoled s pogledom na splitsku rivu. Po dolasku na Brač planinari su se smjestili u apartmanima u Bolu.

Drugi dan: subota, 6. listopada.  

Krenulo se autobusom od Bola do starog i gotovo napuštenog mjesta Murvice gdje ih je čekao lokalni vodič Zoran Kojdić. Već na samom početku susreta sa Zoranom budi se znatiželja za povijest ovoga mjesta. Zoran oduševljeno priča o tome kako je u davnim vremenima ovaj kraj bio poznat po maslinarstvu no pomodarstvo i  visoke cijene vina u Austriji donijeli su u Murvice vinovu lozu. Nakon prvog izlaganja u Murvicama počinje uspinjanje prema Zmajevoj spilji. Treba savladati 300 m nadmorske visine! Pauze su česte, što zbog zahtjevne staze koja je posuta sitnim kamenjem koje klizi pod nogama, što zbog Zoranove priče kojom polako uvodi slušatelje u ono što ih čeka u Zmajevoj spilji koja je zapravo prirodna udubina u kamenoj gromadi koja u svom sastavu čuva zidine nekadašnjeg pustinjačkog     stana. Njihovi ostaci pokazuje kako je imala nekoliko ćelija. Svaka je, smatra se, imala svoju ulogu. Duboka je 25 metara, visoka 20-ak, i u svom sastavu ima ostatke crkvice, dvije gustirne, dva veća prostora i tri ćelije različite veličine.

Počeci glagoljaškog života u špilji datiraju iz 1450., kada je tu došao prvi svećenik Juraj Dubravić. To su bili svećenici iz Poljica koji su se u njoj nastanili. S vremenom su se oko nje stvarali ostali samostani. No, postoji i teorija koja kaže da je život u spilji postojao i ranije, još u 5. ili 6. stoljeću, te da su je također koristili pustinjaci. Poznata je po osebujnim reljefima zmaja, glava, križeva, s obilježjem kršćanstva. Najveći reljef je posebno zanimljiv, a predstavlja prikaz Knjige otkrivenja sv. Ivana – Apokalipsa. No, mnogi se slažu u teoriji da je prvi dio reljefa puno stariji od drugog koji je uklesan 20 cm dublje i da se nekom svećeniku prikaz nije sviđao te je    naredio da se taj dio reljefa uništi i ukleše zmaj kako bi prikazao Apokalipsu a skrio prvobitnu priču.

 U svakom slučaju, u njoj se osjeća poseban ugođaj, atmosfera koja, kako kažu legende, vuče prema nekom davnom životu kada su svijetom hodali bogovi i zmajevi.

Na povratku planinari su bez negodovanja navukli svoje kabanice i  mirno se spustili po kiši i pljusku do Murvica, sređujući dojmove od zanesenih Zoranovih priča. Slobodno popodne proveli su u šetnji Bolom i Zlatnim ratom a neki su se i okupali.

 Treći dan, nedjelja, 7. listopada.

Planinari su se hrabro ukrcali na brodić „Veli“ kojim ih je kapetan Milan (koji je i planinarski vodič), poveo do uvale Blaca odakle je trebao započeti uspon do    Pustinje Blaca. Unatoč kišici, vožnja je bila ugodna a planinari su ostali zatečeni ljepotama južne obale otoka Brača koja se u punini može doživjeti tek s mora.  Iskrcaj s broda bio je zanimljiv, jer u uvali ne postoji uređeno pristanište niti vez. Stoga je umijeće mladog kapetana Milana nagrađeno velikim pljeskom planinara. Planinarski uspon do Pustinje započeo je i završio sunčanim vremenom, ali između početka i kraja cijelo je vrijeme padala kiša. Izvana mokri od kiše a iznutra od znoja, planinari su se sretno uspeli do Pustinje Blaca.

To je jedinstveni povijesni spomenik na otoku Braču, ali i na cijeloj hrvatskoj obali. Neki su planinari očekivali da će naići na krajolik poput onog u Sahari, ali dočekalo ih je impozantno staro zdanje savršeno uklopljeno u stijenu i zelenilo. Pustinja Blaca zapravo je samostan koji su u 16. stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši. Začetak pustinje bila je kamenjem pregrađena pećina, prvo sklonište poljičkih svećenika.

Pustinjaci su uz strmu liticu dozidali crkvu i samostan, stambene i gospodarske zgrade, a prostrane šume pretvorili u bogate vinograde i maslinike. Sada je to veliki kompleks koji ima sve karakteristike ekološkog i održivog naselja. Pustinja je definitivno napuštena 1963. godine kada je preminuo posljednji pustinjak don Nikola Miličević. Unutar samostana se nalazila crkva, gospodarske zgrade, ali i škola, tiskara, opservatorij i znanstvena biblioteka. Danas je primjerice sačuvana i prostorija s gramofonom i klavirom. Samostan je bio i gravitacijsko središte agrarnog područja i blagotvorno je utjecao na okolinu. Organiziran je i sustav vodnih retencija za napajanje stoke i zalijevanje, staklenik, pčelinjak, voćnjak i perivoj. Pustinja Blaca sadržajno je grad u malom.

Poseban je detalj u samostanu pravi veliki klavir. On je bio donesen na rukama kozjom stazom od malog pristaništa na obali do samostana. Nosilo ga je 12 ljudi ukupno osam sati. U tom vremenu,  kako su pobrojali precizni pustinjaci, nosači su popili 56 litara vina.

Posljednji svećenik, don Nikola Milićević, dvadesetih godina prošlog stoljeća stvorio je u Blacima pravi opservatorij opremljen knjižnicom, instrumentima i teleskopima i ostvario je dobre veze s mnogim svjetskim astronomima i zvjezdarnicama. Dio postava muzeja poznati je Brennerov teleskop iz 1926. godine, tada najjači po snazi na Balkanu. Brennerov teleskop koji s postoljem ima pola tone pustinjaci su dovukli na mazgi. Planinari su pitali vodiča u muzeju koliko je vina tom prilikom ispijeno, ali im vodič nije mogao točno odgovoriti jer ovaj puta to nije nigdje zapisano.

Spuštanje do uvale i broda ovom prilikom prošlo je bez kabanica. Napokon lijepo i sunčano vrijeme! Stoga je vožnja brodom uz palačinke, vino i predivan pogled na obale Brača i Hvara prošla u jako veselom raspoloženju.

Do večeri je još ostalo dovoljno vremena za kupanje u moru.

Četvrti dan, ponedjeljak, 8. listopada.

Ustajanje u 6 sati, kava, doručak, pakiranje stvari za put, razduživanje apartmana.  Početak uspona na Vidovu goru, 780 m, najviši otočki vrh koji je i kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice.

Uspon na Vidovu goru vodi po lijepo građenoj planinarskoj stazi koju zovu Vela  staza ili Rimska staza. Uredno markirana Vela staza sagrađena je još u rimsko doba. Nekad je povezivala Bol i Nerezišća, a danas joj je funkcija svedena isključivo za planinarski uspon na Vidovu goru. Prvi dio staze umjereno se uspinje, zatim postupno ulazi u krševitu dragu i penje se u višestrukim zavojima kroz kamenjar i na taj način ublažava uspon. Staza zatim prelazi na drugu stranu  i u gornjem dijelu obronaka Velikog Koštila strmije se uspinje i dalje vijuga između stijena i visokih okomitih litica, te nakon toga izlazi na greben Vidove gore.

Dan je bio sunčan, ali i mjestimično maglovit. Popevši se na greban, planinari su imali dojam da se nalaze na nekom bajkovitom mjestu iznad oblaka. Pogled na Bol i Zlatni rat djelomično je pokrivala magla. Dolaskom na vrh, magla se je razišla, pa je pogled bio neometan. Ispod strmih litica je vinorodna i zelena bolska ravnica s karakterističnim šljunkovitim Zlatnim ratom koji okreće svoj rt prema vjetrovima u određeno doba godine. Ovaj je puta bio zakrenut prema istoku. Preko Hvarskog kanala prostire se plodna dolina otoka Hvara, između Staroga Grada na zapadu s jedne i Vrboske i Jelse na istoku s druge strane, a iza njih je dugi lanac gorovitog dijela otoka.

Na vrhu stoji telekomunikacijski objekt i napuštena konoba „Vladimir Nazor“, kao i monumentalni kameni križ Kristu otkupitelju izrađen od bračkog bijelog kamena.  Križ je bio postavljen 1934. srušen 1944. godine, te ponovo postavljen 1988. godine.

Na vrhu Vidove gore, uz ostatke ilirske gradine, nalaze se i ruševine staro romaničke crkvice Sv. Vida (slavenski bog Svevid iz XIII stoljeća). Na tom mjestu planinar  Željko Hmelik ispričao je ponešto o povijesti Brača, povijesnim činjenicama i legendama ovoga kraja.

Autobusom su planinari stigli do Supetra. Prije ukrcaja na trajekt, uživali su u prekrasnom vremenu razgledavajući Supetar, sunčajući se na nekoj terasi kafića ili jednostavno sjedeći uz more.

Na putu do kuće, vodička izleta Ana Tomac, razmišljala je o nekim budućim planinskim vrhovima na otocima na koje bi mogla povesti planinare iduće godine.

Bila je to lijepa planinarska tura. No, svejedno su s u ponoć svi s olakšanjem i radošću pozdravili svoju dragu usnulu Viroviticu.

Ana Tomac

20181005_114432

Image 2 of 105