Nas 33 planinara/planinarki iz HPD Papuk Virovitica pohodilo je 19./20.5.2018. Dinaru. Unatoč lošim prognozama i nestabilnom vremenu, naša tura je prošla na našu sreću i zadovoljstvo u najboljem redu.

Prvi dan, odmah nakon dolaska u naš stari kraljevski (Zvonimirov) grad Knin, obišli smo i razgledali Kninsku tvrđavu gdje nam je naš “profa” Kristijan Gostimir održao jedno izvrsno predavanje iz povijesti toga grada i njegove tvrđave.

Nakon toga otišli smo do izvora Krke i prekrasnog slapa Krčić. Nakon razgledanja i “fotkanja” na slapu, prelazimo iz našeg udobnog autobusa u “terence”(kombije) i krećemo u pravcu planinarskog doma Brezovac.

Usput stajemo u blizini vrha Badanj (1281 m) kako bi iskrcali grupu planinara, koji su pohodili taj vrh i tu kontrolnu točku HPS-a.  Poslije uspona i “štemplanja” (dokumentiranja)  na  Badnju, ta grupa je pod vodstvom Ane Tomac i Maria Riplia sigurno došla u pl. kuću Brezovac, gdje ju je sa (ne)strpljenjem dočekala glavnina, kako bi mogli svi zajedno započeti sa zajedničkom večerom. Domaćin nam je pripremio jako dobar i izdašan roštilj, (znali su oni, da je to potrošni materijal i da će to nama sve trebati u nedjelju tj. drugi dan, kada smo krenuli na sam vrh Dinaru, (kojega narod iz davnina zove “Sinjal”) te naše impozantne planine Dinare.

U nedjelju drugog dana, točno u 7:30 sati kako smo se i dogovorili, svi smo bili ispred doma (nabrijani) spremni da se konačno poveremo na  vrh i pregazimo tu našu najvišu planinu Dinaru. (Na našim pripremama za Dinaru  “pregazili” smo i Bilogoru, pa valjda ćemo onda moći i Dinaru).

Putem nas je osviježavao vjetrić, koji je pri samom vrhu i osobito na vrhu postao mnogo snažniji, tako da su nam naše jakne dobro došle da zadržimo temperaturu i da se ne prehladimo.

Nakon “fotkanja”, uživanja u pogledu i  ne baš prevelike pauze na vrhu (zbog hladnoće), krećemo dalje u pravcu Glavaša. Usput srećemo jednog od “domaćina” Dinare, kako se izležava na “sred” uskog putića kojim smo mi naumili proći, a koji je uostalom i obilježen sa markacijom, da je to “naš” planinarski put.

Pošto se nije udostojio da se malo skloni sa strane, morao sam ga (naravno nakon “fotke”) sa planinarskim štapom podignuti i metnuti sa strane u kamenjar gdje je on, njegovo veličanstvo Poskok, brzo šmugnio u šupljinu, a mi smo nastavili dalje prema Martinovoj košari i dalje prema Glavašu.

Kada smo se “dokopali” Martinove košare, već pomalo umorni, a u ruksacima su već “zveckale” prazne ili napola prazne flaše vode, sijetim se naših prijatelja, sugrađana Virovitičana, koji svoje korijenje vuku upravo odavde iz Glavaša (Slavići), a koji su mi dali dobar “tip”  gdje ima pitke vode.  I tako dok su neki ostali kod Martinove košari nas par krene sa pokupljenim praznim bocama do obližnje stijene potražiti taj izvor (bunar),  koji je nastao topljenjem ledenjaka, a u kojem je voda bila toliko hladna i ukusna da niti jednog trenutka nismo požalili što smo se uputili do stijene, umjesto da čuvamo snagu za zadnje spuštanje do Glavaša. Hvala Vam naši Slavići Zdravko i Željko.

I tako nakon odmora u Martinovoj košari, podijeljeni u dvije grupe, sporija koja je krenula malo ranije i brža koja je krenula iza nje, dolazimo u Glavaš i svi sretni odlazimo sa našim Škriljakom i njegovim autobusom na večeru kod “Ivana” u Civljane.

I još zadnja, HVALA  EKIPI!  Bili ste odlični, baš kako i treba, kao jedna obitelj…a posebno hvala mojim pomoćnicima Mariu Ripliu, Igoru Reeschu i Ani Tomac.      (Zlatko)