[Not a valid template]

Planinarska tura HPD „Papuk“ iz Virovitice po Nacionalnom parku Sjeverni Velebit 

Planinarenje sam otkrila tek prije godinu dana u svojim zrelim pedesetim. Zaljubila sam se u njega odmah na prvi pogled ili bolje rečeno na prvo hodanje. Stoga me je neizmjerno razveselila vijest da moje planinarsko društvo „Papuk“ iz Virovitice organizira planinarsku turu na Sjeverni Velebit. S radošću sam dočekala taj predzadnji lipanjski vikend i u petak u 3 sata u jutro sjedila u autobusu s ostalih 27 planinara i planinarki koji su imali tu sreću (ili su bili dovoljno brzi kod prijavljivanja za sudjelovanje) da postanu sudionici ovog pohoda na Velebit. Interes naših planinara je bio puno veći, ali je broj bio ograničen smještajnim kapacitetom planinarskog doma Zavižan. Putem pokušavam zaspati kao i veći dio mojih suputnika. No, u prednjem dijelu autobusa je vrlo živo – vodič Željko Hmelik i pomoćni vodič Zlatko Pleško vode zanimljive razgovore o nekim njihovim prethodnim planinarskim doživljajima. S obzirom na malu prijeđenu kilometražu mojih gojzerica  slušam ih sa zanimanjem i prikrivenom čežnjom da i sama jednog dana mogu pričati takve priče.

Prvi dan : Planinarski dom Zavižan, Veliki Zavižan,  Velebitski botanički vrt, Vučjak i  Velika kosa

Kada smo stigli u blizinu Ogulina vodič Željko daje nam informacije o našem najmlađem nacionalnom parku koji je to postao 1999. godine a koji je UNICEF još 1978. uvrstio među svjetske rezervate biosfere . Upoznaje nas i s planiranom turom i podsjeća  na planinarski etički kodeks s posebnim naglaskom na ponašanje u nacionalnim parkovima i zaštićenim područjima.

Autobusom smo došli do planinarskog doma  Zavižan koji je bio početak ture. Ostavljamo stvari u domu i dok se skupljamo na terasi ispred doma  uživamo u već tada  prelijepom pogledu. U dilemi sam  kako se odjenuti za penjanje do vrha Veliki Zavižan budući da je puno svježije nego u našoj Virovitici, stoga se oblačim slojevito.

Staza prema vrhu vodi naizmjence livadom, bukovom šumom i klekovinom. Hodamo laganim tempom otprilike dva sata. I u našoj Slavoniji ima puno livada i bukovih šuma, ali su ove drugačije i nekako  žilavije jer vjerojatno puno teže dolaze do hrane i vode nego naše. Kada smo prošli pojas klekovine, staza postaje stjenovita.  Stotinjak metara prije vrha ostavljamo štapove i penjemo se uz pomoć ruku. Neki se pitaju više kroz šalu :“Što je ovo meni trebalo?“. Zadivljeni pogledom na vrhu, nimalo ne žalimo zbog uloženog napora. Vrijeme je oblačno ali se ipak vide kvarnerski otoci i more koje u nama Slavoncima uvijek budi istovremeno i čuđenje i divljenje. Okrećem se oko sebe i gledam na sve strane. Ne znam što mi je ljepše – more, otoci, šume, stijene, pašnjaci… Najprije fotografiram krajolik a onda zamolim Marija da me slika u trijumfalnoj pozi na vrhu pored natpisa „ Veliki Zavižan, 1676 m“. Nemam još knjižicu za sakupljanje žigova pa  Željko kaže da mi umjesto žiga vrijedi i fotografija bez naočala. Nisam sigurna šali li se ili misli ozbiljno ali za svaki slučaj slikam se i bez naočala. Možda bih se slikala i u više poza da mi nisu pažnju privukli predivni  runolisti koje sam počela obilato pospremati u memoriju kartice svoga fotića.

Lijepo nam je gore i htjeli bismo ostati  još dugo, međutim nam naš odgovoran vodič skreće pozornost na oblake koji se sve više skupljaju iznad nas.  Kaže da moramo poći prema planinarskom domu kako nas ne bi uhvatilo grmljavinsko nevrijeme za koje tvrdi da je u planini opasnije od najopasnijih divljih životinja.

Spustivši se do čuvenog Velebitskog botaničkog vrta opet promatramo nebo procjenjujući imamo li vremena obići vrt  prije kiše. Budući da on i nije tako daleko od doma, nakon kratkog dogovaranja radoznalo krećemo u obilazak. Naš vodič (koji me ponekad podsjeća na hodajuću enciklopediju) daje nam puno informacija o prošlosti i sadašnjosti vrta koji se nalazi na  visini od 1480 metara i površini od 35 hektara. Osnovan je 1966. godine na inicijativu sveučilišnog profesora Frana Kušana. Služi za upoznavanje biljnog svijeta Velebita i za znanstvena istraživanja. Nekada je u njemu bilo 1000 vrsta a sada je ta brojka pala na 500. Inače na području nacionalnog parka ima oko 1500 biljnih vrsta.

Prolazimo vrtom laganim, ugodnim tempom, no nekolicina nas koja teško skida pogled sa  tih prekrasnih biljnih kreacija Prirode željela bi da imamo još više vremena za zastati, polako pročitati sve što piše na informativnim tablama i u miru fotografirati. Pogled na nebo nas ipak opominje. Oblačimo kabanice i ubrzavamo korak jer počinje kiša.

Lagano pokisli dolazimo do doma. Kiša sve jače pada, digao se jak vjetar i  začula se grmljavina. Moramo odustati od planiranog  uspona na Balinovac. Zatočeni smo u planinarskom domu Zavižan gdje nas je dočekao legendarni Ante Vukušić, domar i motritelj čuvene meteorološke postaje. Vukušići već tri generacije brinu o domu koji je izgrađen 1953. godine na temeljima nekadašnje Krajačeve kuće iz 1927. Dom je dobro opremljen i ima struju i vodu.  U prizemlju je kuhinja u kojoj se može dobiti jednostavna usluga , blagovaonica s 40 mjesta, sanitarni čvor ( dva umivaonika i wc-a), te soba s 14 kreveta. Na katu su po jedna dvokrevetna, četverokrevetna i osmerokrevetna spavaonica s posteljinom.

Vodič raspoređuje planinare u prizemlje a planinarke na kat. Budući da je kiša, raspremamo se u spavaonicama pa silazimo u blagovaonicu. Zatočena u domu, bojim se dosade jer nema suvremene tehnike za kraćenje vremena. No, moj strah je bio bezrazložan –  bila je to dobra prilika za zanimljivo druženje i razgovor. Jedna ekipa je pronašla Čovječe ne ljuti se i jako uživljeno igrala tu zaboravljenu igru iz djetinjstva. Drugima su  ipak više odgovarale igraće karte. Mene je najviše privukla zanimljiva polica s knjigama i časopisima – prava mala planinarska biblioteka.

Kiša je polako smanjivala snagu. Vodič je predložio da obučemo kabanice i odemo na vrh Vučjak. Manji dio planinara je ipak ostao u domu a mi smo za desetak minuta bili na vrhu. U tom trenutku vrijeme se razvedrilo tako da smo još jednom taj dan ostali zadivljeni pogledom na Goli otok, Pag, Rab , Krk, Cres, Lošinj i druge manje otočiće. Ovaj puta je za proširivanje našeg znanja zadužen Kristijan, profesor zemljopisa i povijesti. Osobito zanimljivo raspravljamo o povijesti Golog otoka.

Kada smo se spustili do doma još je bio dan. Jedan dio grupe krenuo je  do obližnje Velike kose. Na vrhu su se ponovno pojavili oblaci i gusta magla pa  je začas  sve opet bilo sivo i mračno. Sada smo uživali u nekakvom drugačijem, neobičnom ali  na svoj način  zanimljivom pogledu. Vratili smo se u dom na večeru. Budući da smo bili prilično umorni od zbivanja toga dana nitko nije imao potrebu prekršiti kućno pravilo o miru u 22 sata. Koristimo priliku da preko noći napunimo baterije fotoaparata i mobitela jer to sutra na Alanu neće biti moguće.

Drugi dan: Premužićevom stazom od Zavižana preko Rossijeve kolibe do Alana

Vjerojatno iz razloga ranog odlaska u krevet, muška ekipa iz prizemlja probudila se puno prije dogovorenog vremena i pri tome nije imala nikakvog obzira prema damama koje su još spavale. Stoga smo  pola sata ranije krenuli na cjelodnevni pohod od Zavižana do Alana.

Jutro me iznenadilo svojom hladnoćom. Neki kažu da je bilo 5 stupnjeva. Obukla sam sve što sam imala – kratki rukav, pidžamu, trenerku i vojničku kabanicu. Glavu sam zaštitila kapuljačom a rukave trenerke navukla preko šaka da mogu držati štapove. Zavidjela sam Ani na vunenoj kapi i Alici na rukavicama. Kada sam vidjela da je čak i naš vodič Željko navukao jaknu i kapuljaču – shvatila sam da je stvarno jako hladno jer njega nikada nisam vidjela tako ušuškanoga.

Unatoč hladnoći bila sam dobro raspoložena i uzbuđena jer ću napokon hodati čuvenom Premužićevom stazom. Željko nam je na početku staze opet održao zanimljivo predavanje o njenoj povijesti i graditelju. Nisam do tada znala da velike zasluge za njenu gradnju ima dr Ivan Krajač, tadašnji ministar trgovine i industrije koji je osigurao sredstva. Znala sam od prije da je stazu  projektirao i gradio  inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u Velebit u vremenu od 1930. do 1933. godine, no osobito me ganulo što je on zapravo bio Slavonac.

Hodajući stazom neprekidno osjećam istovremenu fascinaciju i čovjekom i prirodom. Staza koja je pravo remek djelo graditeljstva u kamenu ( suhozid )  prolazi  kroz najnepristupačnije predjele nacionalnog parka i navodi me na razmišljanje o ljudima koji su je gradili u vremenu bez moderne građevinske tehnologije, bez cipela s vibram đonom i odjeće modernih tkanina koje štite od kiše, vjetra i sunca.

Zadivljuje me i čarobna, jedinstvena bukova šuma sa stablima u obliku iskrivljenih i grbavih slova „J“ , prekrasni krški krajolik, pogled na mnogobrojne vrhove, pravilne i nepravilne ponikve, planinske uvale i dolce. U jednoj ponikvi duboko na dnu primjećujemo snijeg koji je prekrio tlo. Prolazeći pored Rožanskih kukova imam osjećaj da sam ušetala u  scenografiju nekog SF filma. Zbog žljebastih oblika (grižina) izgleda mi kao da su stijene obukle plisirane suknje koje još  negdje nose stare podravske žene. Vjerojatno zbog te ljepote  1969. godine Rožanski su kukovi proglašeni Strogim rezervatom.

Zadivljuje me i fauna u svoj svojoj raznovrsnosti,  ljepoti i skromnosti. Kako malo treba cvijetu koji raste na goloj stijeni?! Kako takav lijepi život nastane ni iz čega?  Neshvatljiva mi je i ćudljivost klime – postepeno skidam kabanicu, jaknu, pidžamu i  sva zajapurena, u  kratkim rukavima, stižem do Rossijeve kolibe. Vrućinu u tijelu blažim  ledenom vodom iz ruksaka ( koju sam donijela iz Virovitice i  koja se putem  u prtljažniku autobusa  zagrijala do nepodnošljive bljutavosti , da  bi zatim  noćas i jutros u mom ruksaku opet postala ledena kao da je bila u hladnjaku ) .

Rossijeva koliba je zanimljiva kućica koja meni baš i ne liči na kolibu. Tu uzimamo duži odmor  i  smanjujemo teret u ruksacima međusobno razmjenjujući njihove sadržaje. Napokon imam dovoljno vremena u miru fotografirati kranjski ljiljan, dubrovačku zečini, ivančice…Ne osjećam veliki umor jer mi je godio umjereni tempo kojim smo došli do kolibe i koji mi je omogućio da intenzivno i temeljito, svim osjetilima upijam ove jedinstvene senzacije pored kojih prolazimo.

Osim toga – osjećam se sigurno, imam povjerenja u vodiča jer osobno dobro pozna stazu koju je sam već prošao nekoliko puta. Sviđa mi se kako oba vodiča koordinirano vode brigu o nama. Lijepo mi je što dobivamo puno zanimljivih informacija o svemu pored čega prolazimo –  ne samo od poučnih tabli već i od vodiča. Ugodu mi čine i pozitivni, prijateljski naklonjeni ljudi koji me okružuju.

Nastavljamo hodanje prema Alanu s istim osjećajem divljenja i poštivanja prema prirodi i čovjeku. Livade su predivne. Vjetar savija visoku travu čineći čudesni privid lijepih travnatih valova. Budući da smo dobri i disciplinirani , vodič Željko nas časti nagradnim usponom na Alančić i novim vidikom na more i otoke, ali ovaj puta smo im znatno bliže. Meni pogled luta po travi i cvijeću. Potajno sam se nadala da ću vidjeti degeniju ali morala sam se zadovoljiti jedinim osobnim susretom s njom u botaničkom vrtu. No, zato sam se na Velebitu u izobilju nagledala hrvatske sibireje i drugih prekrasnih cvjetova i prvi puta u životu vidjela sam  žutu ljubičicu.

Kada smo stigli do planinarskog doma Alan, osjetila sam umor. Iznenadila me ponovna svježina planinskog zraka, stoga ponovno oblačim slojeve odjeće na sebe. Sada je prilika da se javim svojima doma. Moram hodati stotinjak metara od doma ili prema sjeveru ili prema jugu kako bih našla signal na mobitelu. Biram jug i jako brzo završavam razgovor jer mi je neugodno od hladnog i jakog vjetra pa se vraćam  do kuće koja se nalazi na 1340 metara. Izrađena je za potrebe radnika šumarije Jablanac 1957. godine. Jednokatna je brvnara. Slabije je opremljena nego ona na Zavižanu.  Ima 40 kreveta i potrebno je imati vreću za spavanje. Nema struje, agregat daje šturu rasvjetu a mobitele i aparate mogu puniti samo vodiči. Nema niti tekuće vode. Vani je cisterna s pipom i nužno je vrlo štedljivo raspolagati vodom. Šumski wc je udaljen pedesetak metara od doma i zaista je jedinstven – ništa slično do sada nisam vidjela. U prizemlju je jednostavna kuhinja u kojoj nam je domaćica spremila ukusnu maneštru s kobasicama a mogli smo kupiti i nekoliko vrsta pića. Ni ovu noć nemam problema s poštivanjem kućnog reda i nesanicom.

Treći dan: Jablanac, planinarski  dom Miroslav Hirtz, uvala  Zavratnica

Muški dio naše ekipe opet se je potrudio da svi ustanemo prije dogovorenog vremena. Jedva smo nekako ukrcali stvari u autobus jer osim svoje prtljage moramo pokupiti svoje smeće, smeće koje je Kristijan jučer putem skupljao po stazi i  ostalo smeće iz Alana. Nastavili  smo autobusom prema Jablancu uskom i strmom cestom. Bilo je izuzetno napeto kada smo se  na pola puta susreli s autobusom iz Osijeka koji je išao prema Alanu. Morali smo se mimoići na ugibalištu koje je najprije trebalo očistiti od granja da se što više možemo priljubiti uz stijenu. Mimoišli smo se doslovno na milimetar udaljenosti jedni od drugih pa smo vozača nagradili velikim pljeskom.

U Jablancu smo se kratko zadržali u planinarskom domu Miroslav Hirtz o kojem brine  varaždinsko planinarsko društvo. Nalazi se na istaknutoj stijeni iznad bivše trajektne luke Jablanac na 26 m nadmorske visine te je stoga planinarska kuća na najnižoj točki u Hrvatskoj. Nismo se dugo odmarali – krenuli smo odraditi zadnju planinarsku stazu naše velebitske ture. To je uvala Zavratnica – kanjon dug 1 km, širok 50 do 100 metara sa stijenama visokim 100 metara. Najprije hodamo prekrasnom šetnicom ( na kojoj nalazimo i na jedan tunel) uz more. U prozirnom i čistom moru jasno vidimo ostatke potopljenog broda iz Drugog svjetskog rata. Najljepši pogled na uvalu imali smo iz ptičje perspektive za koji  smo  morali  savladati uspon od stotinjak metara cik- cak stazom koja je posuta siparom i vodi do sela Zavratnice.

Zadnju  planinarsku šetnju završili smo ručkom u Jablancu i fakultativnim kupanjem o kojem sam maštala još na šetnji Zavratnicom. Plivajući u moru, pitala sam se zar je moguće da sam samo dan ranije priželjkivala kapu i rukavice. To je još jače podcrtalo doživljaj različitosti ali i raznolikosti kontinentalnog, planinskog i mediteranskog reljefnog i klimatskog područja koje smo propješačili u samo tri dana.

Bez obzira na  godinu dana aktivnog planinarskog staža i završenu opću planinarsku školu, osjećam da se tek nakon ove svoje prve velebitske priče mogu nazvati planinarkom. Veselim se daljnjem susretu s ovom osebujnom planinom koja uvijek iznova zove k sebi.

Obećali smo da iduće godine nastavljamo velebitskim stazama. Ta prošli smo tek 16 od 57 km Premužićeve staze! Još je veliki dio Velebita ostao za otkrivanje i ispisivanje nekih budućih planinarskih priča.

Do tada: ” Vedro!”

Ana Tomac, planinarka

HPD Papuk, Virovitica