Među posljednjim dvodnevnim društvenim izletima u ovoj godini bio je i onaj rezerviran za Liku i dva vrha Hrvatske planinarske obilaznice – Zir i Ozeblin.
Subota, 7. 10. u rano jutro (4:00) svi su na dogovorenom mjestu, pomalo pospani, ali ozračje je pozitivno i spremni smo za nove planinarske izazove. Vani je još debeli mrak pa atmosfera ubrzo postaje pospana i većina tone u san. Na odmaralištu u Draganiću ispijamo prvu kavu, doručkujemo i krećemo dalje prema Udbini. Putovanje nastavljamo uskom i lošom cestom prema šumi gdje nailazimo na stado ovaca u pratnji pastira i tri neumorna četveronožna čuvara kojima se nije svidio naš crveni kombi pa su uporno napadali gume želeći nas što prije udaljiti od stada. Komentiramo koliko smo sretni što smo u vozilima jer tko zna kako bismo prošli da smo pješaci. Nastavljamo dalje kroz šumu prema prijevoju Kuk. Vozači nas spretno voze šumskim makadamom, zaobilazeći rupe i kamenje.
Dolazimo do početne točke, izlazimo iz vozila, obuvamo gojze i pripremamo se za uspon prema vrhu Ozeblin. Planinarska staza kreće po makadamskom putu tako da s obje strane uživamo u pogledu na šumu koja navješćuje jesen. Čudimo se veličini i količini paprati, a bome i koprivama. Nakon nekog vremena skrećemo na šumsku stazu gdje počinju jači usponi. Razmjerno usponu pojačava se tišina. Na putu nailazimo na dobar komad svježe izrovane rovine. „Ima li još puno Papa Štrumf?“, čuje se iz kolone i izaziva salvu smijeha. Na kraju uspona dočekuje nas stijena s oznakom vrha i uska staza koja vodi na travnati hrbat do poznate konstrukcije na samom vrhu. Zaboravljamo na težinu uspona i počinjemo uživati. Neki se vraćaju utisnuti žig u obilaznicu, neki poziraju, fotografiraju, a neki prvo vade sendvič jer nema ljepšeg od gableca s pogledom. A pogled je divan! Svuda oko nas su planine koje pomalo dira kist jeseni, a naše sutrašnje odredište Zir tek je mala točka iznad koje se uzdiže Velebit. Dolje je lijepa, pitoma ravnica Ličkog polja prekrivena zelenim livadama i oranicama. Lijepo nam je, no čeka nas još sat vremena vožnje do vrela Une pa započinjemo spust.
Vrelo Une je zapravo jezerce koje nas oduševljava nevjerojatnom nijansom plave boje, okruženo gustom šumom. Nalazi se u blizini mjesta Donja Suvaja ispod padina Ličke Plješivice i Stražbenice te je najdublji krški izvor u Hrvatskoj. Kasno je poslijepodne i vrijeme je za kuhani obrok i odmor jer u nedjelju ujutro očekuje nas Zir.
Ustajemo rano, baterije punimo ličkim doručkom i krećemo prema gori koju uvijek gledamo s autoceste. E, pa došlo je vrijeme da s te gore napokon pogledamo autocestu. Na početnoj točki susrećemo troje planinara već spremnih za uspon. Spremni smo i krećemo prema stijeni čija se visina ne čini tako malom. Ulazimo u šumu, a putem nam se pridružuje pas koji vodiču oduzima čelnu poziciju i sigurnim korakom grabi naprijed povremeno se okrećući čisto da provjeri pratimo li ga. Ubrzo izlazimo na stijene, uspon je strmiji i otvaraju se prvi vidici. Nastavljamo dalje prema vrhu na kojem onih troje planinara već ispija kavu u društvu dva psa kojima su usponi na Zir svakodnevica. Poznato je da su planinari jako dobro društvo jer u ruksacima uvijek imaju nešto jestivo i vole dijeliti. Vrijeme je sunčano, bez magle i pogled je otvoren na sve strane. Vidi se cijeli južni Velebit, Crnopac, Sveto brdo, Malovan, Vaganski vrh i Visočica. Dobro se vidi srednji te veliki dio sjevernog Velebita, Ličko polje, dio autoceste te planine i brda na sjeveru i sjeveroistoku prema Bosni. Uživamo u pogledu, no sat nas podsjeća da nas očekuje posjet Cerovačkim špiljama te se spuštamo do vozila.
Cerovačke špilje smještene su na obronku južnog Velebita, na sjeveroistočnoj padini Crnopca, u zaštićenom području Parka prirode Velebit. Posjetili smo Gornju špilju i oduševili se ljepotom špiljskih ukrasa u Velikoj dvorani i Dvorani paleolitskog lovca u kojoj su otkrivene kosti špiljskog medvjeda, ali i vrlo značajni paleoantropološki i paleolitski nalazi. U špilji je temperatura oko 7֯ C pa nam je godio izlazak na sunce iako smo dobro obučeni. Vrijeme je ručka i nestrpljivo iščekujemo obrise Macole.
Bio je ovo vikend u kojem se moglo vidjeti i doživjeti ono zbog čega se svi vraćamo planinama. Lijepim vidicima i trenutcima kojima punimo baterije do nekih novih hodanja.
Vodiči: Tanja, Goran i Kristijan
