Što reći za ovaj izlet? Duge pripreme i planovi su već nakon par sati vožnje pali u vodu.
No krenimo od početka. Napokon je došao dan našeg polaska na izlet na Biokovo. Krenuli smo u 15:30 iz Virovitice na dugi put prema Makarskoj, te nas je odmah na Lučkom dočekala velika gužva no to nam nije pokvarilo raspoloženje, strpljivo smo čekali jer Biokovo to zaslužuje.
Negdje na pola puta dobivam mail od Parka prirode Biokovo s obavijesti da je biokovska cesta zatvorena zbog izvanredne situacije što znači da svi naši planovi padaju u vodu. Plan je bio dovesti se do Ravne Vlaške i popeti na vrhove Kimet, Vošac i Sveti Jure, te naravno posjetiti neizostavni Skywalk kojem su se svi jako veselili. I što sad napraviti? Povratak natrag nema smisla jer smo prevalili već više od pola puta. Obavještavam ekipu da ništa od našeg plana, na licima vidim veliko razočarenje, ali što je tu je, odlučujemo da idemo dalje, a uz put ćemo već nešto smisliti, vrijeme je prekrasno, sunčano i toplo, ako ništa drugo ostaje nam kupanje u moru.
Ostatak puta razmišljam što napraviti, a da svi budu zadovoljni, u glavi su mi razne kombinacije (Sutvid, Sveti Mihovil, uspon do Vošca iz Makra, Sokolić…), ali u svakoj postoji neki problem, raznolika smo ekipa, te treba složiti izlet koji svi mogu odraditi, a znamo da na Biokovu nema lagane staze.
Nakon osam sati vožnje uz neočekivanu gužvu u prometu i s usputnim stajanjima stižemo u Dom Velobrdskih ledara, gdje nas je dočekao domaćin Bruno, naša Ana i još osamnaest planinara iz Zagreba koji su došli par minuta prije nas, te je u domu bila poprilična gužva no ubrzo su svi našli svoje mjesto.
Ana i ja smo obavile male konzultacije te odlučile da ćemo odraditi dva odvojena uspona, tj. podijeliti se u dvije grupe i organizirati dva izleta na južni dio Biokova-Rilić, za one malo brže, spretnije željne adrenalina izlet na Drveničke stine i vrh Sokolić, te za one koji žele nešto malo lakše uspon na vrh Sveti Ilija iznad Gradca.
Dakle, budući da smo noć uoči našeg planiranog pohoda na vrhove Biokova saznali da zbog radova na Biokovskoj cesti nećemo moći prema planu, grupa A krenula je na Drveničke stine (vrh Sokolić), a nas 14 iz B grupe se odlučilo za lakši, tj. tehnički manje zahtjevan uspon na najjužniji vrh biokovskog masiva – Svetog Iliju iznad Gradca.
Dovezli smo se s kombijima do groblja iznad Gradca. S ruksacima punim vode i srcima punim dobre volje, krenusmo lijepo građenom stazom put vrha. Budući da smo iz planinarskog doma iznad Makarske iz objektivnih razloga krenuli poslije 8 sati, te da smo se do Gradca morali duže voziti, na stazu smo krenuli oko 9:30. Posljednji rujanski dan bio je prekrasan, sunčan i topao, ali mi smo bili u potpunosti spremni uhvatiti se u koštac s vrućinom.
Jedan dio staze vodio je kroz hladovinu šume i visoke makije. Najstrmiji put bio je na otvorenom terenu, ali je staza išla „cinge-cange“ i visinsku razliku na taj način bilo je lakše savladati. Vjetrić koji je zapuhao baš u pravom trenutku također nam je znatno olakšao uspon, ali najbitnije je bilo to što smo u srcima imali puno dobre volje i konstruktivne odlučnosti.
Tek 10 minuta prije dolaska na vrh, prvi puta sam čula ono uobičajeno pitanje: „Koliko još?“ . Odgovorih da već mirišem vrh.
I uistinu, začas je nastupilo ono poznato oduševljenje na vrhu! Sreća zbog ostvarenog cilja, zbog završetka napora ali i predivnih vidika. No, nekoliko njih je gotovo razočaravajuće i s nevjericom pročitalo visinu vrha – 773 metra. „Samo!? Pa činilo mi se da je bar dvostruko viši!“
Uslijedila je duga pauza na vrhu kako bismo upili u pamćenje i srca što više prelijepih pogleda na more, otoke Korčulu, Mljet, Hvar te na ostale vrhove Biokova. Trebalo je „pokupiti“ žigove, fotkati se, osnažiti i osvježiti tijelo hranom, pićem, izležavanjem,… No dobro – nećemo baš o svemu u detalje.
Povratak nam je nekako išao s lakoćom. Cijelo vrijeme spusta uživali smo u pogledu. Doduše, biokovski teren traži da gledaš pod noge, ali mi bismo češće zastajkivali da malo bacimo pogled u daljini. Kada je Kikijev pogled dosegnuo do jedne točke, radosno i sretno je uzviknuo: „Groblje! O, nikad mu se nisam toliko obradovao!“ U nekim drugim uvjetima, to bi zvučalo morbidno, no ovaj puta smo se svi razveselili jer to znači da ćemo se uskoro bućnuti u more.
Kako od početka nije po planu, tako ni današnji izlet za grupu A na Sokolić nije prošao bez izmjene. Plan je bio polazak od kapelice Svetog Jure, gdje je dio ekipe i došao, dok je nas četvero skrenulo u Gornjoj Vali prema Kosirišću, te smo došli do za vozila neprohodne makadamske ceste odakle nam je preostalo da pješačimo 1,5 km do početne točke uspona ili da se vratimo. Ekipa je jednoglasno odlučila da ćemo hodati.
U 10 sati smo se napokon svi skupili na početnoj točki te krenuli uspon prema Drveničkim stinama i vrhu Sokolić. Prvi dio staze hodamo građenim putom koji je dio starog „Duhanskog puta“. Nakon toga staza vodi umjerenim usponom po serpentinama do vrha grebena Drveničkih stina. Uspinjanjem nam se otvaraju prelijepi vidici na Drvenik, Pelješac i jadranske otoke, te je malo lakše podnositi nesnosnu vrućinu. Dolazimo do raskrižja putova Kokorići i vrh Sokolić. Vrh Sokolić je označen markacijom koja skreće lijevo s upozorenjem „Opasno“ i „ 1:30 h“. To u nama budi dodatnu dozu adrenalina ali i poziv na opreznost. Staza je teška, naporna, traži opreznost, koncentraciju, spretnost jer se hoda po rubu provalije po oštrom kamenju, najčešće skačući s kamena na kamen. Stazu dodatno otežava gusta makija, te velika vrućina. No svi se jako dobro snalaze, nakon sat vremena dolazimo do bezimenog vrha gdje smo napravili mali predah za fotkanje, te nastavljamo dalje prema našem cilju. Od bezimenog vrha staza se lagano spušta, neki komentiraju da im se ne sviđa jer znači da se opet moramo i penjati, no što se mora nije ni teško. Nakon dva i pol sata od početka našeg uspona dolazimo na cilj, vrh Sokolić (788 m), gdje smo napravili dužu pauzu uživajući u prekrasnim pogledima na Pelješac, Hvar, Brač, Lastovo te na bosanske planine. Pogled s vrha je vrijedio svake minute zahtjevnog uspona.
Nakon odmora nastavljamo spust istom stazom, te oko 15 sati smo na početnoj točki, sretni smo jer nam je ostalo dovoljno vremena i za kupanje u moru, te je žal za neispunjenim prvobitnim planom nestao.
Večer smo proveli u druženju s domaćinima koji su obilježavali dan društva i blagdan Sv. Jeronima, zaštitnika Velikoga Brda, te nas upoznali s poviješću ledarskog kraja.
Nedjelja je bila rezervirana za posjet Omišu, plan je bio uspon na srednjovjekovnu tvrđavu Forticu, opet podijeljeni u grupe, jedna grupa penje feratom dok druga planinarskom stazom. Svi smo krenuli s istog mjesta, s parkinga nakon tunela u Omišu.
Ferata nije prezahtjevna i nema težih elemenata te je pravo mjesto da se neki prvi puta okušaju u korištenju opreme za ferate i penjanju ferate. Ferata Fortica ostavila je sve bez teksta, cijelom svojom dužinom pruža predivne kadrove na Omiš i rijeku Cetinu.
Staza kojom je išla druga grupa je strma te prolazi kroz borovu šumu, s puno sipara i kratkim serpentinama, no trud i znoj se isplatio, nagrađeni smo prekrasnim pogledom na Omiš, kanjon rijeke Cetine koja se spaja s morem te na otoke Hvar, Brač i Šoltu.
Nakon spusta s Fortice još malo vremena do polaska doma smo iskoristili za kupanje u moru, te je tako na najbolji mogući način završila naša avantura.
Iako nije bilo sve po planu, ekipa je uživala, te se sretni i puni dojmova, uz opet neizostavnu gužvu, vraćamo doma.
Na kraju mi ostaje zahvaliti našim vozačima Anđelku, Daliboru i Vanji te kolegici Ani na pomoći kod realizacije ovog izleta.
Tekst: Ana i Mara
Fotografije: sudionici izleta
