Bilo je i vrijeme da nam bude lijepo vrijeme.
Pričali su o tome planinari HPD-a Papuk subotnjeg jutra, 22. 5., kada su se autobusom uputili u novu dvodnevnu planinarsku avanturu. Nekako sa strahopoštovanjem jer su kretali na uspon k najvišem vrhu Hrvatske, naravno Dinari i istoimenom vrhu koji ima još jedan naziv- Sinjal (1831 m).
Kretalo se rano da bi što više vremena imali za posjet Kninskoj tvrđavi pa je većina planirala odmarati i spavati putem. No uvijek postoji ona jedna osoba u grupi koja voli puno pričati i kvariti mir drugima (autor teksta). Oko podneva krenuli smo u obilazak Kninske tvrđave o čijoj nam je višestoljetnoj povijesti, na samom ulazu u tvrđavu, nešto više rekla naša planinarka i povjesničarka Tanja. Pridružila nam se i mala ali važna grupa planinara iz PD-a Elektroistra na čelu s našim „prebjegom“ Natalijom.
Nakon obilaska i zajedničkog fotografiranja posjetili smo i slap Krčić. Kod slapa se fotografiralo i uživalo u podužem odmoru, a neki su se pod slapom uspjeli i otuširati. Tako osvježeni vratili smo se autobusom u Knin gdje smo čekali prijevoz do Planinarskog doma Brezovac.
Eh, to je bila nezaboravna vožnja…nakon slapa i vlage uslijedilo je „gutanje“ prašine te ravnanje pojedinih dijelova tijela. Da…nekima je to bilo i smiješno. Po prvi put su zaštitne maske stvarno poslužile. Preživjeli smo jednosatnu rodeo vožnju te se zaustavili podno Badnja koji su spremno odlučili pohoditi svi sudionici.
Za desetogodišnju Rahelu ovaj je uspon bio šetnjica. Nakon cjelodnevne vožnje uspon na vrh Badanj (1281 m), uz vjetar s Dinare, bio je pravo osvježenje. Fotkalo se naveliko i uživalo u pogledu, no naravno prvo su se odradile službene radnje „žigosanja“ Dnevnika. Spust s Badnja trajao je duže od predviđenog jer je proljeće u punom jeku, a žive boje biljaka melem su za oči. Pozirale su strogo zaštićene i zaštićene biljke: kockavica, mali kaćun, bazgin kaćun i encijan.
U Planinarskom domu Brezovac dočekali su nas domaćini s osmijehom, toplim pozdravima, a i toplom večerom koja je baš godila nakon žvakanja prašine. Uslijedila je slobodna večer uz društvene igre i smijeh planinara. Gašenje svjetala bilo je po zapovijedi u 22:00. Uslijedila je mirna i tiha noć uz poneki hrk i šuš vrećicama. Ujutro se pričalo da su neki čak i spavali.
Polazak na onaj najuzbudljiviji dio cijelog putovanja bio je u 7:00 kada smo svi već pomalo nervozni, pospani i opranih zubi krenuli na uspon do crvenog skloništa. Planinari koji su već pohodili ovu stazu, od planinarskog doma do vrha Dinare te se spuštali do Planinarskog skloništa Glavaš, s osmjehom su se prisjećali lijepih trenutaka te su potpuno zaboravili taj, moramo priznati, naporan uspon a i spust. Ne zaboravimo da je svaki planinar, osim Ivana, na sebi imao popriličan broj kilograma u ruksacima. Vrijeme je bilo odlično, uz lagani vjetar i zrake sunca uživalo se u pogledu sa svih strana. Bilo je i prašine, blata i snijega.
Pred sam vrh skrenuli smo sa stare staze na novu koja vodi do Planinarskog skloništa Zlatko Prgin (jednostavno sklonište na spoju putova koji iz smjera Brezovca i Mirkovića vodi prema vrhu Dinare, u šumarku podno Bukvinog vrha). Sklonište je dobilo ime po Zlatiboru – Zlatku Prginu, prvom predsjedniku i jednom od osnivača HPK-a Sveti Mihovil koji je stradao prilikom uspona na Aconcaguu 1999. Ovdje smo napravili kratku pauzu uz pogled na sam uspon i to onaj strmi pred Sinjalom.
Konačan uspon na vrh je neopisiv pa ga neću ni opisati….osim onoga….aaaaa pa kud baš sad ovaj oblak na vrhu! A gdje su vidici?? Kristijane?! No onaj ponos u svakom planinaru koji se prvi puta popeo na najviši vrh RH, pa i onima koji su više puta bili na tom mjestu, vidio se i po gestama lica i suzama u očima (izazvanih vjetrom). Samo je mali Medo u rukama naše Rahele imao onaj cool izraz lica jer nije htio pokazivati emocije. Strašan je to medo. Nismo se dugo zadržavali zbog vjetra i oblaka koji nam je „mazio“ lica, već smo započeli spust prema Glavašu. Nije mala stvar spustiti se s 1831 m nadmorske visine na 550 m.
Spust je započeo, a njime i pitanja…kad stajemo pojesti nešto iz ruksaka i popiti tu silnu vodu koju nas je predsjednik nagovorio da ponesemo. Ekipa je bila odlučna da ide dalje do prve zavjetrine. Osim pogleda pod noge i povećane pažnje zbog sipara i eventualnih poskoka podizao se pogled cijelim putem i na Peručko jezero u daljini. Kako smo se spuštali sve niže tako su i temperature i miris bile onako…ljetne…morske. No, neki planinari nikako da shvate važnost korištenja kreme za sunčanje. Pa tako, pišući ovo, još osjetim zatezanje izgorjelih čeonih bora.
Odmor kod Martinove košare neki su iskoristili u ležanju na mekoj dinarskoj travi dok su se neki planinari igrali skrivača sa žigom koji se trebao nalaziti u ovom pl. skloništu. Žig je pobjedio. Kažu godinama ga već traže. Do Martinove košare svi smo bili složni u jednoj grupi. No, Raheli je bilo dosta te je rekla da bi oni brži trebali poći s njom ranije jer je Medi već lagano dosta hodanja pa da što prije večera i odmori se u busu.
Tako ih je povela, a mi onako sporiji i dalje smo uživali u livadama oko skloništa. Nismo ni mi bili baš prespori sve do samog spusta pred utvrdu Glavaš kad je Sanda odlučila malo zaostati sa mnom jer sam fotografiranjem kao „metla“ samo kočio ostale. Brojali smo usput svaki kamen i spustili se s novim rekordom.
Već u 16:20 i posljednji Papukovac spustio se do Planinarskog skloništa Glavaš gdje su ostali čekali pod drvetom i skupljali gusjenice koje su s njega neprestano padale. Pomalo umorni i željni večere planinari su u nevjerici slušali vodiča koji im je rekao da se do busa moraju spustiti još 400 m. Nikad u životu nisam vidio toliko prijetećih pogleda.
Sve je to zaboravljeno dolaskom Kod Ivana u mjestu Civljane. Okrijepili se planinari finom večerom „na žlicu“, popio se pokoji osvježavajući napitak i ispunjeni i sretni krenuli put Virovitice.
Zahvaljujem svim planinarima na poslušnosti, disciplini i strpljenju kao i vodičima Ani i Kikiju, a posebno hvala vozaču Jozi. Čestitam našoj Raheli na ovom velikom uspjehu.
Mario R.
