Počeo je listopad – mjesec u kojem je u kalendaru izleta „ HPD Papuk“ planiran najveći izlet u godini. Točno u ponoć s četvrtka na petak, 4. listopada autobus s 39 planinara i planinarki krenuo je na put u pravcu otoka Visa. U svitanje stali smo u podnožju Zira, vrha visokog 850 m, koji se nalazi u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. Vidi se s autoceste Zagreb – Split. Interesantan je to vrh koji strši usred Ličkog polja i svojim neobičnim izgledom i stjenovitim vrhom privlači planinare. Odmah po izlasku iz autobusa dočekalo nas je veliko blato i voda. Vraćamo se u autobus u namjeri da zaobiđemo blato drugim putem, no vozač je zaključio da taj drugi put nije primjeren za naš veliki i lijepi autobus. Stoga se vraćamo ponovno do blata i vode – bolje da nastradaju gojzerice nego autobus. Kolnim putem dolazimo do zaseoka Trkulje i podnožja Zira. Najprije šumskom stazom dolazimo do spiljskog otvora, zatim izlazimo na otvorenu stjenovitu stazu s koje nam se cijelo vrijeme pružaju čarobni vidici na Velebit i Ličko polje. Završni uspon je vrlo strm, osiguran sajlom. Blato dodatno sve otežava, stoga jedan dio planinara odlučuje uživati s niže točke, a ostali se uspješno penju do vrha. Nagrada za trud – fantastičan pogled! Silazak je bio teži od uspona, kližemo se po blatu koje se lijepi za nas sve do stražnjice.
Vožnja do Splita je kratka i ugodna. Imamo dovoljno vremena za šetnju po Splitskoj rivi, kavu i sladoled. Vrijeme je toplo, sunčano a Split lijep i još uvijek pun turista. U 16 sati počinje ukrcaj na trajekt Petar Hektorović. Zauzimamo mjesta na gornjoj palubi. Uživamo u pogledu na Brač, Šoltu, Hvar, Korčulu… No, društvo na palubi se polako osipa jer vjetar i valovi postaju sve veći. Kod Hvara i najhrabriji silaze u niže katove i zaštićene prostore broda. Nekolicina ima novo životno iskustvo – morsku bolest. Nakon 2,30 sati s olakšanjem napuštamo trajekt. Vožnja autobusom od Visa do Komiže puno je ugodnija.Prvi dan naše planinarske ture bio je zaista dugačak, stoga se nakon večere lagano povlačimo u svoje sobe u hotelu jer nas u jutro očekuje rano ustajanje.
U subotu, 5. listopada u 8 sati u jutro, nakon doručka, dijelimo se u dvije grupe. Prva odlazi autobusom do Žene Glave odakle će krenuti prema vrhu Huma i zatim se spustiti do Titove spilje i Podhumlja. U drugoj skupina krećemo iz Komiže dužom, kružnom stazom prema vidikovcu Sveti Mihael, nastavljamo prelijepim mediteranskim krajolikom po unutrašnjosti otoka. Zadivljuje nas mediteransko raslinje svojim izgledom, cvjetovima, plodovima, mirisima. Staza se skroz lagano penje ali nije nam previše naporno već uživamo u okolišu. Nakon nekog vremena spuštamo se u Titove spilje. Čujemo glasove prve ekipe koju susrećemo na vrhu, odnosno ispod vrha kod kapelice Sveti duh. Tamo je i kontrolna točka HPO (585 m), budući da se na samom vrhu nalazi vojni objekt kojem je zabranjen pristup. Koristimo priliku za zajedničko slikanje, uživamo u prekrasnom vidiku na Komižu, odmaramo se i družimo svi zajedno a zatim prva grupa odlazi u smjeru Podspilja a mi se strmim putem spuštamo prema Komiži. Unatoč strmini, staza je lijepa jer se cijelo vrijeme otvaraju prekrasni vidici prema moru. U jednom trenutku zastajemo jer moramo obući kabanice, no kiša lagano pada i nismo preveć mokri. U Komiži zastajemo zbog kupovine. U 15 sati se u hotelu ponovno svi sastajemo i krećemo prema Rtu Stupište gdje se nalaze ostaci vojarne JNA te mnoštvo bunkera koji su svi međusobno povezani podzemnim tunelima. Najhrabriji uzimaju naglavne svjetiljke i odlaze u tunele. Impresionirani su onim što vide. Tko li je sve to radio i razbijao stijene kako bi napravio tolike tunele? Obećaju sami sebi da će se jednom vratiti i detaljnije sve u miru obići, budući da nije bilo puno vremena i žurili smo na večeru. Taj drugi dan je bio naporan, prošli smo 20tak km staza ali svejedno smo do kasnih sati uživali u međusobnom druženju.
Nedjelja, 6. listopada iščekujemo izvješće iz Modre spilje. Poslije 9 sati saznajemo da su se poklopili povoljni uvjeti – razina mora, vjetra i sunca i da je spilja otvorena za posjetitelje. U 10 sati odlazimo u luku i ukrcavamo se na glisere. Mnogima je to bilo prvo iskustvo vožnje gliserom. Dojmovi su bili intenzivni što je bilo potvrđeno glasnim vrištanjem i smijehom. Na Biševu malo moramo čekati na red da se po 12 osoba ukrcamo na čamce Parka prirede i odvezemo u Modru spilju. U njoj sunčeve zrake prolaze kroz podvodni otvor, odbijaju se od pjeskovitog dna i obasjavaju zidove spilje modrom bojom a predmete u vodi srebrnom. Doživljaji u spilju su nam bajkoviti.Za poslijepodne je bila planirana tura Komiža – Sveti Blaž – Dragodid, no na startu se pojavio jako mali broj planinara, budući da je većina odlučila ovaj prekrasan nedjeljni dan iskoristiti za kupanje. Kako je i red, manjina se priklonila većini i na brzinu zamijenila planinarsku opremu opremom za kupanje. Zajedničko druženje je nastavljeno na plaži. Poslije kupanja bilo je vremena za upoznavanje sa simpatičnom i idiličnom Komižom.
U ponedjeljak, 7.10. vozimo se autobusom do Visa. Uspinjemo se do planinarske kuće Sveti Andrija koja se nalazi na istoimenom vrhu iznad Visa. Kuća je bivši vojni objekt koja je nedavno preuređena za potrebe planinara i spada u najljepše uređene planinarske kuće u Hrvatskoj. Tamo smo zatekli pripadnike HGSSa koji su se spremali obići Stupišće. Po povratku u Vis zajedno obilazimo jednu od nekoliko vojnih baza, Fort St. George, iz 19. st. koju su podigli Britanci. Tako smo se uvjerili kako su Britanci ostavili veliki trag na Visu i u jedno vrijeme od njega načinili „Englesku na Jadranu“. Ostatak dana proveli smo u razgledavanju grada Visa, kupovini i kupanju. Zadnji dan je brzo došao.
U utorak, 8. 10. u 7,30 isplovljavamo iz Visa i mirnim morem stižemo do Splita. Vožnja do Virovitice je duga pa odlučujemo protegnuti noge u Nacionalnom parku Krka. Šećemo se južnim dijelom parka, uživamo u prekrasnoj prirodi bez obzira na veliku gužvu i mnoštvo ljudi. U Viroviticu stižemo u 21 sat, ni prerano ni prekasno. Taman da se do jutra stignemo vratiti u realnost i pripremiti za svakodnevicu koja nas očekuje drugog jutra.
Razilazimo se s upitnikom: Iduće godine idemo na Ugljan ili Mljet? Ili možda neki sasvim treći otok? Nije važno, vidimo se na otoku iduće godine!
Vodič izleta Ana Tomac
FOTOGRAFIJE: Ana, Kristijan, Renata, Gabrijela, Dubravko, Mara….i nastavlja se 🙂
