Mladen Kosi (1978-2019)

Oproštaj prijatelja planinara (preuzeto sa Facebook)

Srce se čisti dobrim ljudima! Svi smo imali privilegiju na svakom zajedničkom koraku učiti o jednostavnosti, skromnosti, veličini osobe u poniznosti, pružanju ruke, čistoći osmijeha, održavanju toplog krijesa u očima, iskrenju radosti u riječima- od jednog među najvrsnijima. Hvala ti Mladen! SveMir je zbog tebe veći.
Sada među krijesnicama!    (Sanja)

Ne može ovo biti gotovo, ti si samo krenuo stazom koju mi još ne poznamo, s nama si u mislima, srcu, svakom koraku, kamenu, cvijetu, stablu, hvala ti Mladene što si nam pokazao kakvi bi svi mi trebali biti….. (Branka)

Zbogom dragi Mladene, predivni čovječe, ljudino, anđele bez krila. Bilo je posebno iskustvo biti ti prijatelj. Prije nego sam te upoznala, vjerovala sam da su ljudi poput tebe izumrla vrsta. Tvoja ljudskost i dobrota kao da nije bila s ovoga svijeta. Sretno na nebeskim planinama u društvu tvojih anđela. Sigurna sam da tamo imaš krila. Pamtim rundu koju sam ti dužna. (Ana T.)

Dragi prijatelju…..zatvorio si posljednji put svoje oči upravo na mjestu na kojem si uživao boraviti…..teško mi je pomisliti kako si otišao prerano….još danas smo planirali naše sljedeće planinarenje,a sad te više nema……to je veliki gubitak za naše cijelo društvo HPD Papuk u kojem si bio aktivan član…..uvijek ću se rado sjećati naših planinarenja po Gorskom Kotaru i Velebitu,…..ostalo je još puno toga što nisi stigao obići, a planirao si…..još danas smo se smijali onom psu koji nas je pratio na Velebitu i prisjećali se uspona na Visočicu i ostalih dogodovština…..teško je, teško je, teško je…..ZBOGOM!!!   (Breza)

Hvala na svakoj pruženoj ruci, hvala za svaku fotku, za lijepu riječ i pozitivnu energiju kojom si zračio, nedostajat ćeš nam. Hvala ti što si postojao… (Renata)

Počivaj u miru prijatelju,nakon svega znam samo da mi planinari imamo svog anđela čuvara na stazama!   (Ana G.)

Generacijo moja Mladen Kosi, kako reći zbogom, kad si nas prerano napustio. Večeras suze ne staju od kad su mi javili da si otišao u neka nebeska prostranstva i otišao osvajati neke druge planine. Sjećanja mi samo naviru, samozatajan, tih, predobar, uvijek oslonac i prijatelj. Sjećam se našeg uspona na Sinjal, lani na Dinari, prvi smo bili gore, ti, ja i naš Pero. To su bili tvoji planinarski počeci, i kasnije si mi rekao kako si posudio vojni ruksak, jer kad si vidio mene i Kikija sa full opremom, onda si shvatio da ti treba veliki ruksak. Sjećam se naših jutarnjih kava na pauzi posla. Sjećam se naših poruka kad si mi pisao da te strah hoćeš li uspjeti položiti opću planinarsku, rekla sam ti, hoćeš, i jesi, dobio si diplomu. Tko će nam sad krčiti put od cjepanica kroz šumu, koje si s lakoćom bacao da bi ostali planinari prolazili našim stazama. Prijatelju moj nedostajat ćeš, čast mi je bilo biti ti prijateljica, tako neiskvaren, duša od čovjeka koja se rijetko rađa. Sad sam ovdje 900 kilometara od naše Slavonije, ali znaj da gledam u zvijezde i sigurno si jedna od njih. Čuvaš nas tiho i samozatajno onako kako si samo ti znao.
Počivaj u miru prijatelju, ovo nije zbogom, već samo doviđenja.

„Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.
To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim i živim.“    (Tijana)

Još uvijek se borim s nevjericom, sve slike sa Zavižana su u mojoj glavi toliko svježe, suze teku i dalje, nema biranih riječi koje sada mogu utješiti tvoje najmilije … Tebe samo fizički nema, ali tvoj duh će nastaviti preskakivati s kamena na kamen po svim planinama koje smo zajedno prošli i po onima koje si planirao obići. Silne godine smo zajedno radili, a najbolje smo se upoznali na planinarskim stazama kojima si se nevjerojatnom lakoćom kretao … bio si svoj na svome, šumski čovjek. Nikada te u 23 godine poznanstva nisam vidjela tako sretnog kao sa ekipom HPD Papuk. Tako dobru i iskrenu osobu u životu čovjek zaista vrlo rijetko sretne i nevjerojatno je da baš i Svevišnjem trebaju najbolji … Toliko novih životnih izazova je bilo pred tobom, a otišao si u nebeska prostranstva u trenutku kada si bio najsretniji, u društvu u kojem si se najugodnije osjećao, …Kada bih mogla izbrojati koliko puta si mi pružio ruku, koliko puta si nosio moje štapove, koliko puta si mi pokazao gdje da stanem, kako mi je lakše i sigurnije prijeći prepreku, koliko smo se šalili i zezali, … Stvarno je u životu važno biti okružen s iskrenim prijateljima, uživati što više,…presložiti prioritete jer zaista se život ugasi u samo jednom trenutku. U ništa nisam tako sigurna kao u to da ćeš ti i dalje hodati s nama i anđeoski paziti na nas, svoje prijatelje koji su jako, jako tužni i neutješni. Ostavio si neizbrisiv trag, ne možemo te zaboraviti, dok smo živi, živjet ćeš i ti u našim srcima. Želim ti mir i spokoj u rajskoj šumi kamo te je tvoje srce ipak prerano odvelo. (Gabrijela)