Generacijo moja Mladen Kosi, kako reći zbogom, kad si nas prerano napustio. Večeras suze ne staju od kad su mi javili da si otišao u neka nebeska prostranstva i otišao osvajati neke druge planine. Sjećanja mi samo naviru, samozatajan, tih, predobar, uvijek oslonac i prijatelj. Sjećam se našeg uspona na Sinjal, lani na Dinari, prvi smo bili gore, ti, ja i naš Pero. To su bili tvoji planinarski počeci, i kasnije si mi rekao kako si posudio vojni ruksak, jer kad si vidio mene i Kikija sa full opremom, onda si shvatio da ti treba veliki ruksak. Sjećam se naših jutarnjih kava na pauzi posla. Sjećam se naših poruka kad si mi pisao da te strah hoćeš li uspjeti položiti opću planinarsku, rekla sam ti, hoćeš, i jesi, dobio si diplomu. Tko će nam sad krčiti put od cjepanica kroz šumu, koje si s lakoćom bacao da bi ostali planinari prolazili našim stazama. Prijatelju moj nedostajat ćeš, čast mi je bilo biti ti prijateljica, tako neiskvaren, duša od čovjeka koja se rijetko rađa. Sad sam ovdje 900 kilometara od naše Slavonije, ali znaj da gledam u zvijezde i sigurno si jedna od njih. Čuvaš nas tiho i samozatajno onako kako si samo ti znao.
Počivaj u miru prijatelju, ovo nije zbogom, već samo doviđenja.

„Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.
To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim i živim.“    (Tijana)

Još uvijek se borim s nevjericom, sve slike sa Zavižana su u mojoj glavi toliko svježe, suze teku i dalje, nema biranih riječi koje sada mogu utješiti tvoje najmilije … Tebe samo fizički nema, ali tvoj duh će nastaviti preskakivati s kamena na kamen po svim planinama koje smo zajedno prošli i po onima koje si planirao obići. Silne godine smo zajedno radili, a najbolje smo se upoznali na planinarskim stazama kojima si se nevjerojatnom lakoćom kretao … bio si svoj na svome, šumski čovjek. Nikada te u 23 godine poznanstva nisam vidjela tako sretnog kao sa ekipom HPD Papuk. Tako dobru i iskrenu osobu u životu čovjek zaista vrlo rijetko sretne i nevjerojatno je da baš i Svevišnjem trebaju najbolji … Toliko novih životnih izazova je bilo pred tobom, a otišao si u nebeska prostranstva u trenutku kada si bio najsretniji, u društvu u kojem si se najugodnije osjećao, …Kada bih mogla izbrojati koliko puta si mi pružio ruku, koliko puta si nosio moje štapove, koliko puta si mi pokazao gdje da stanem, kako mi je lakše i sigurnije prijeći prepreku, koliko smo se šalili i zezali, … Stvarno je u životu važno biti okružen s iskrenim prijateljima, uživati što više,…presložiti prioritete jer zaista se život ugasi u samo jednom trenutku. U ništa nisam tako sigurna kao u to da ćeš ti i dalje hodati s nama i anđeoski paziti na nas, svoje prijatelje koji su jako, jako tužni i neutješni. Ostavio si neizbrisiv trag, ne možemo te zaboraviti, dok smo živi, živjet ćeš i ti u našim srcima. Želim ti mir i spokoj u rajskoj šumi kamo te je tvoje srce ipak prerano odvelo. (Gabrijela)