_dsc0296-small

U subotu, 10. rujna u 5 sati započinje naš pohod. Vlado nas prebrojava u autobusu – tu smo svih nas 26. Nakon kratkih informacija o planu puta predlaže nam da pokušamo još malo drijemati. Kao da ga nitko nije čuo. Žamor u autobusu se ne stišava. Nakon pauze kod Zagreba buka u autobusu još je veća. Kod Rijeke počinje kiša, iako meteorolozima nije bila u planu. Pitamo se je li netko od nas ikada bio u Rijeci a da bar malo nije padala kiša?

Oko 10 sati stižemo do planinarskog doma Poklon koji se nalazi na 922 metra nadmorske visine. Okrijepili smo se krutim i tekućim sastojcima naših  ruksaka – neki u domu a neki oko njega.

Krećemo najprije asfaltiranom cestom a zatim hodamo širokim makadamskim putem. Ubrzo pravimo pauzu kako bismo navukli kišne kabanice. Makadamski put na jednom dijelu presijeca plinovod a ubrzo i dalekovod. Hodamo kroz bjelogoričnu šumu koja je još uvijek u potpunosti zelena. Planinarke se dive raslinju ali najviše su oduševljene jarkim i svježim grmovima ciklama. Mene je posebno oduševio srednji dio puta koji je prolazio otvorenim terenima visoravni Ćićarija. Predivan pogled! Malo me podsjeća na neke predjele sjevernog Velebita. Zadnju trećinu puta opet prolazimo šumom. Staza nije naročito teška ali sam vrh je prilično kamenit i strm pa se pri penjanju moramo služiti rukama.

Stižemo na Veliki Planik – najviši vrh Ćićarija ( 1272 m ). Kiša je već na pola puta prestala, pogled je lijep ali ne i savršen. Izmaglica smanjuje vidljivost. S vrha se vidi Učka, Hrvatsko prigorje i Gorski Kotar. Uživamo svejedno u lijepom pogledu. Opet vadimo sastojke ruksaka u svim agregatnim stanjima. Ne smeta nam puno  jak vjetar zbog kojeg je malo hladnjikavo, ali sasvim malo.

Kao što sam rekla, staza nije naporna, ali je dugačka. Od Poklona do Velikog Planika ima 8,5 km. Visinska razlika je 350 m.

Pri povratku do planinarskog doma samoj sebi dajem još jednu lekciju iz planinarenja. Naime, spuštajući se makadamskim putem u patikama zaradila sam žuljeve. Zaključujem da više nikada neću podcijeniti niti jednu  stazu. Ubuduće ću obuti gojzerice i za šetnju  uz Dravu.

Kod poklona se kratko okrepljujemo – više smo žedni a manje gladni. Uspon na Učku nije težak jer ga najvećim dijelom prolazimo u autobusu. Učka je proglašena Parkom prirode od 1999. godine zbog bogate vegetacije i ljekovitog bilja. U višim dijelovima je crnogorična šuma pomiješana s bukovom a na vrhu je klekovina. Pri dolasku na najviši vrh Vojak ( 1396 ) penjemo se na Kulu koja je izgrađena još 1911. godine. Sada se nalazimo na 1401 metar. Opet lijep pogled ali zbog izmaglice nesavršen. Pogled je širine 360°. Uživamo u panoramskoj slici Rijeke. Vidi se prepoznatljivi Omišalj na Krku, Istra, Kvarnerski zaljev i ljepotan Velebit.  Moglo bi se reći da je to jedan od najljepših pogleda Hrvatske planinarske obilaznice.

Kula na Vojaku simbol je Nacionalnog parka Učka. Danas je u njemu suvenirnica, info-centar i vidikovac s teleskopom. Svidjela mi se karta područja isklesana na vrhu kule.

Guštamo još u šetnji prekrasnim hrptom. Vjetar samo upotpunjuje dojam snage prirode na vrhu na kojem se osjećam istovremeno i tako velika i tako mala.

Vožnja autobusom prema Virovitici puno je tiša nego što je bila ona u suprotnom smjeru. Tko zna zašto?!

_DSC0404 (Small).JPG_DSC0396 (Small).JPG_DSC0381 (Small).JPG_DSC0386 (Small).JPG_DSC0378 (Small).JPG_DSC0373 (Small).JPG_DSC0354 (Small).JPG_DSC0351 (Small).JPG_DSC0338 (Small).JPG_DSC0322 (Small).JPG_DSC0285 (Small).JPG_DSC0254 (Small).JPG_DSC0233 (Small).JPG_DSC0336 (Small).JPG_DSC0326 (Small).JPG_DSC0227 (Small).JPG_DSC0223 (Small).JPG_DSC0219 (Small).JPG_DSC0158 (Small).JPG_DSC0152.JPG_DSC0140 (Small).JPG_DSC0136 (Small) (2).JPG_DSC0105 (Small).JPG_DSC0091 (Small).JPG_DSC0084 (Small).JPG_DSC0028 (Small).JPG_DSC0069 (Small).JPG_DSC0061 (Small).JPG_DSC0031 (Small).JPG_DSC0074 (Small).JPG_DSC0068 (Small).JPG_DSC0038 (Small).JPG_DSC0026 (Small).JPG_DSC0022 (Small).JPG_DSC0020 (Small).JPG_DSC0043 (Small).JPG_DSC0024 (Small).JPG_DSC0009 (Small).JPG_DSC0001 (Small).JPG_DSC0063 (Small).JPG

 

Ana Tomac